Kad pomislimo na staru Grčku, pada nam na pamet beskonačan broj muških imena: Platon, Aristotel, Sokrat, Epikur, itd. Bilo da se radi o politici, filozofiji, matematičkim znanostima ili književnosti, sigurno je nekoliko ženskih imena koja se ističu; i to ne samo u Grčkoj nego u cijeloj ljudskoj povijesti. Među svim tim muškim imenima postoji jedno koje sjaji svojom vlastitom svjetlošću: Sapfo od Lezbosa.
Safo iz Mitilene Safo s Lezbosa ili u nekim slučajevima jednostavno Safo... Postoji mnogo naziva za jednu ženu; žena čija je poezija do nas došla u fragmentima prešućenim njenim vremenom. O njegovu životu jedva da znamo ikakve podatke; sve što znamo o njemu samo su pretpostavke izvedene iz njegovih stihova.
Sapfina poezija je duboko ženstvena, svijet iz kojeg je protjerano sve što se odnosi na muški univerzum. Snazi, grubosti i tipično muškim stavovima nema mjesta u njegovim stihovima. Do nas je došao samo mali dio njezina stvaralaštva, ali Sapfina je poezija toliko važna da je čak dala ime vrsti stiha i stiha: sapski stih i sapfski hendekasil.
Homoseksualnost, ženstvenost, poezija i šutnja... Njegova poezija i danas ostaje nijema u društvu i učionicama. O Sapfo se jedva govori i ne čitaju se njeni stihovi. Tišina je obilježila poeziju ove žene čiji je život još uvijek obavijen velom tajne, idiličnog i hipotetskog; znamo vrlo malo sa sigurnošću.
U ljutnji ništa nije zgodnije od šutnje.
-Safo-
Sapfo s Lezbosa u svom kontekstu
Svjesni smo Sapfine važne uloge u staroj Grčkoj jer je bila uključena u popis devet lirskih pjesnika . Odnosno, na popisu pjesnika koji se smatraju referentnim točkama, autori vrijedni proučavanja i čije je djelo oponašano. Njezin je utjecaj bio toliki da je Platon otišao toliko daleko da ju je označio desetom muzom.
Sapfo je gotovo cijelo svoje postojanje provela na grčkom otoku Lezbosu između 7. i 6. stoljeća pr. Priča se da je kratko vrijeme provela i na Siciliji.
Iz aristokratske obitelji, čini se da je bila osnivačica škole ili ženskog kluba poznatog kao Kuća muza. Ovu školu su pohađali druge žene aristokrati koji su se pripremali za brak ali i proučavali poeziju izrađivali su girlande itd.
Neki su identificirali vjerski element u Kući muza povezan s kultom božice Afrodite. Sapfina poezija snažno je povezana s tim božanstvom i tako je pjesma došla do nas Himna Afroditi . Ova škola se na određeni način može usporediti s Platonovom akademijom, ali je bila otvorena samo za žene. Osim svadbenih oda, skladali su i druge pjesme, učili ples, umjetnost itd.
Za razliku od drugih krugova koji su mlade žene pripremali za brak, u Sapfonoj školi nije se slavilo majčinstvo nego ljubav. Žene nisu samo potisnute na rađanje, već su se pokušale približiti ljepoti užitak ljubavi . Sve se to ogleda u njegovoj poeziji za razliku od muške posvećene herojima i ratovima.
Njegovi stihovi
Sapfinu poeziju karakterizira savršenstvo, intimnost i osjećajnost u jasnoj suprotnosti s muškom epikom. U militariziranom društvu Sapfo otkupljuje ljubav, sve što je žensko distancira se od politike i uključuje nas s velikom senzualnošću.
Iako u njegovim stihovima nema prostora za politiku, smatra se da se u njima krije određena politička angažiranost s pogledom na aristokraciju nasuprot demokraciji (prema tadašnjem, a ne sadašnjem poimanju). Ovo buntovno ponašanje moglo bi biti razlog njegovog progonstva na Siciliju.
U njezinim stihovima primjećujemo da je Sapfo imala veze s nekim od svojih učenika, ali govori i o vezama s muškarcima te da je čak imala kćer. Za razliku od onoga što će se dogoditi stoljećima kasnije u to vrijeme homoseksualne veze nisu bili podložni osudi. Sapfo možemo vidjeti kao revolucionarku budući da se intimnom, erotskom i osjetljivom produkcijom distancirala od onoga što je tadašnja poezija nalagala da bude vjerna sebi.
Sapfo je modificirala eolski stih i bila je preteča onoga što je danas poznato kao sapski stih i sapski stih. Sapfička strofa sastoji se od četiri stiha: tri safička hendekasila i običnog pentaslaba. Prema Accademia della Crusca, sapfički stih je: u grčkoj i latinskoj poeziji stih sastavljen od jedanaest slogova raspoređenih u pet strofa. Sapfo nije samo revolucionirala svijet poezije, već je bila i inovator.
Dolaskom kršćanstva, a posebno tijekom srednjeg vijeka, mnogi Sapfini stihovi izgubljeni su, spaljeni ili zabranjeni. Unatoč nametnutoj šutnji, Sapfo je preživjela, a da njezin lik ne padne u zaborav pobrinuli su se neki posmrtni autori poput Petrarce, Lorda Byrona ili Leopardija. Također nije slučajno da je Katul za ime svoje voljene odabrao Lezbiju, jasno aludirajući na otok Lezbos.
Sapfička ljubav
U njegovim pjesmama doznajemo o raznim ljubavnicima, ali onaj koji se najčešće pojavljuje je Atti kojem je posvetio nekoliko stihova. pjesma Zbogom Djela govori o Sappoinoj patnji kada je Atti prisiljena udati se za muškarca. Ova ljubav je uzvraćena i oboje osjećaju bol zbog rastave. Sapfina ljubav nije nestvarna, nije kontemplacija kao kod mnogih muških autora, ona je zapravo vezana uz njenu osobu.
U Himna Afroditi Sapfo predlaže novu revoluciju: Riječ je o ljubomori od želje za tugom... Ti se osjećaji nisu obraćali u staroj Grčkoj i ostali su prerogativ božanstava. Za Grke porijeklo tih osjećaja nije zemaljsko.
Međutim, Sapfo ide dalje i spaja zemaljsko s božanskim. U svojim pjesmama moli Afroditu da joj pomogne; zaljubljena je u ženu koja je niti ne vidi, žali se i moli je za pomoć.
Kada govorimo o lezbijskoj ljubavi ili sapfičkoj ljubavi, aludiramo na Sapfo s Lezbosa i otuda na koncept ljubavi između dviju žena. Ljubav je bila jedan od kamena temeljaca njezine poezije, ali i razlog zašto je bila ušutkana.
Bio je to vrhunski individualni čisti osjećaj dostojan najkulturnije poezije. Za razliku od onoga što će biti rečeno u sljedećim stoljećima sapfička ljubav nije bila prizemna, nije bila vulgarna niti čisto seksualna, već prilično profinjena. Žene u Kući muza bile su aristokratkinje.
Sapfo s Lezbosa: lik obavijen misterijom
Lik obdaren dubokom delikatnošću s jednostavnim jezikom koji je sposoban pomiješati tlo s razdjelom nije mogao imati nagli kraj. Njegova smrt je mitologizirana i distancirana od stvarnosti. Ovidije i drugi grčki i latinski pjesnici raširili su lažnu legendu o Sapfonoj smrti: zaljubljena u Faona i u nekontroliranoj strasti počinila je samoubojstvo bacivši se u more sa stijene na otoku Lefkadi.
Ova idealizirana i romantična slika u kontrastu je s jednom od posljednjih Sapfinih pjesama koju je bilo moguće rekonstruirati. U njoj govori o starosti i prolasku vremena, sadrži razmišljanje o mladosti svojih učenika i starenju svog tijela.
Sapfo je svakako lik koji zaslužuje spominjanje i slavljenje, a ne prešućivanje ; ona zaslužuje opravdanje kao žena s obzirom na to da je u antičkom svijetu uspjela živjeti kako je željela uživati u ljubavi, poeziji i društvu svojih učenika.
...i lijepo su te vodili
hitri vrapci iznad crne zemlje
brzo pokrećući krila s neba
kroz eter;
-Safo-
