Zasigurno se i nama dogodilo da poznajemo učitelja koji uspije izazvati antagonizam svojih učenika svađajući ih ili čak sprječavajući ih da govore. Stav koji ostavlja za poželjeti i koji bi neki ljudi definirali kao spuštanje na razinu učenika. Postoje i drugi tipovi profesora: oni koji dođu na nastavu i čitaju program knjige bez ikakvog objašnjenja ili oni koji uvijek kao da su u žurbi i stalno govore: Nemamo vremena obraditi sve teme.
Dinamika je ista. Učitelj koji se može bolje ili lošije slagati s učenicima, ali čija je jedina dužnost poštivanje nastavnog programa usredotočite se na ocjene koje učenici dobivaju (a ako su one od 8 naviše, tim bolje) i dajte previše domaćih zadaća kako biste povećali znanje i učenje učenika. Ali zar u svemu tome nešto ne nedostaje?
Reci mi i zaboravit ću, nauči me i zapamtit ću, uključi me i naučit ću.
-Anonimno-
Profesore, program nije najvažniji
Strah od poštivanja programa, postizanja ciljeva ili dolaska do kraja knjige na kraju uništava kreativnost mladih ljudi koji, daleko od učenja, pokušavaju internalizirati što bolje mogu veliku količinu pruženih informacija. Problem je što se iduće godine neće sjećati ničega ili gotovo ničega od onoga na što se profesori žale.
Međutim, malo nastavnika ima hrabrosti provjeriti je li njihov način postupanja ispravan. Važnost koja se pridaje glasova nedostatak empatije upućene učeniku, posebice adolescentu, te snažan utjecaj učitelja na učenike problemi su kojima se čini se nitko ne želi pozabaviti.
Nakon ulaska u učionicu čini se da neki profesori zaborave na ljudski dio cjelokupnog obrazovnog procesa. Pogotovo kod učenika tinejdžerske dobi. Nije iznenađujuće da kada je čin maltretiranje ili nasilje, neka učitelji zavuku ruke u kosu i iznenađeno uzviknu: Nismo to shvatili!. Prirodno je to pogotovo kada su učenici ravnodušni prema njima.
No, iako postoji određeni broj nastavnika koji nisu u stanju potaknuti i prenijeti na učenike strast koju bi trebali osjećati prema svom poslu, postoje i mnogi drugi koji to uspijevaju. Evo svjedočanstva sretnog učenika svog učitelja:
Najbolji profesor mog života bio je Manuel Bello. Bio je moj profesor književnosti u petom razredu […]. On je bio taj koji je u meni potaknuo ukus i strast za čitanjem. U prilično zagušljivoj i slabo pedagoškoj atmosferi tadašnje škole u kojoj je bilo mnogo obožavatelja učitelja koji nisu bili učitelji [...] ovaj me profesor uspio [...] motivirati na čitanje na prirodan način.
Učenik može obožavati matematiku i na kraju je mrziti ili voljeti, ovisno o učitelju kojeg dobije. Drugi možda nikada neće postati vješt pisac koji ga voli jer se suočava s profesorom koji negativno kritizira njegova djela. Utjecaj profesora samopoštovanje svojih učenika.
Učitelj može generirati promjene kod svojih učenika
Baš kao što odabir pozitivnog ili negativnog potkrepljenja utječe na ponašanje djece kod kuće, isto se događa i u razredu. Ako učitelj ne vjeruje u svoje učenike, to im prenosi. Ako ih ne uspije motivirati, jasno je da se situacija neće popraviti sama od sebe. Tada je prigovaranje beskorisno. Jer odgajatelj ima moć koju ne želi koristiti ili je ne poznaje.
Sve ovo može se reći na temelju osobnog iskustva osobe koja piše ovaj članak. Bila je ne samo studentica (što mnogi profesori zaboravljaju) nego i pripravnica kao profesorica u srednjoj školi. Svojim je očima vidio neprijateljstvo kod voditelja pripravničkog staža, a svojim je ušima čuo sljedeće riječi o jednom studentu: Nema se s tim tipom ništa, ne otvaraj knjigu.
Taj učitelj je pred sobom vidio samo buntovne tinejdžere neki bolji od drugih, ali velika većina kao neoprezni i djeca. Ta se vizija nije poklapala s onom njegova pripravnika koji ih je, a da ih još nije poznavao promatrao je koliko se njih osjeća nesigurno, demotivirano i bez samopoštovanja i mogao je bez pitanja pogoditi tko od njih ima obiteljskih problema.
Zanimljivo, kada je na dva mjeseca preuzeo vođenje razreda, to je učinio onaj učenik koji nije otvorio knjigu. Ni u jednom trenutku nije bio ignoriran, a još manje tretiran s prijezirom. Nije mu čak ni naređeno da radi aktivnosti koje ne želi i jednostavno se nešto promijenilo.
Način vođenja razreda, strast koja se prenosila zbog koje su učenici čak željeli izaći i govoriti u javnosti, doveli su tog učenika do toga da promatra kako njegovi kolege sa zadovoljstvom rade. Tako je i on samoinicijativno otvorio knjigu i bilježnicu i izveo obaveznu vježbu: pisanje spisa.
Učitelj je dahnuo. Rekla je svojoj pripravnici da je postigla nemoguće. Međutim, mislila je samo na tog studenta i njegov esej kroz koji je mogla utvrditi ono što je već s gotovo apsolutnom sigurnošću zamišljala: živio je u disfunkcionalna obitelj . Nažalost, nije mogao nastaviti jer je pripravnički staž bio pri kraju. Međutim, iskustvo ju je dobro poslužilo shvatiti važnost učitelja u stvaranju promjene u stavu učenika.
Kaže osrednji profesor. Dobri profesor objašnjava. Nadređeni profesor pokazuje. Veliki profesor nadahnjuje.
-William A. Ward-
Komentar mentora bio je da je dopuštanje učenicima da odu do ploče kako bi prezentirali neke vježbe u grupama bilo pozitivno, ali da je dugoročno oduzelo puno vremena od programa. No, postavlja se pitanje: što je važnije? Treba li učenik učiti zabavljajući se izražavajući se pred svojim kolegama i provodeći obrazovnu aktivnost ili treba sve to potisnuti samo kako bi više vremena posvetio programu od kojeg će internalizirati samo mali dio?
Potrebna je promjena u učionici. Iako postoje škole koje prakticiraju Montessori metoda ili druge poput škole Sadako u Barceloni gdje nema pojedinačnih stolova, potiče se suradničko učenje te emocionalno, socijalno i filozofsko obrazovanje, većina škola i dalje se temelji na tradicionalnom modelu. Model koji ne odgovara svima. Program, iako važan, nije sve.
