Mi smo tvrtka u kojoj patnja je i dalje tiha stigma . Potajno pijemo tablete za životnu bol, liječimo povišeni kolesterol i neraspoloženje dok nas pitaju kako ide? kao da je depresija obična prehlada ili infekcija koju treba liječiti antibioticima.
Profesionalci primarne zdravstvene zaštite kažu da nije dovoljno to što sada brinu o desecima ljudi s jasnim simptomima depresije ili nekim problemom tjeskobe. Kao da je društvo zjenica koja se širi ulaskom u slabo osvijetljenu prostoriju tamo gdje nas iznenada uhvati tama.
Patnja se lijepi za tijelo i um, bole nas leđa i kosti svijet od razgovora i buke života.
Kako nas WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) upozorava: u sljedećih dvadesetak godina depresija će biti glavni zdravstveni problem zapadnog stanovništva a da bismo obuzdali ovaj utjecaj ne trebamo samo polovične alate ili dobro obučene stručnjake. Potrebna nam je svijest i osjetljivost.
Morate to zapamtiti nitko od nas nije imun na patnju od psihičkog poremećaja u nekom trenutku života . Ne možemo trivijalizirati patnju; dobro je to razumjeti, kontrolirati i prije svega spriječiti bolesti kao što je depresija.
Depresija kao stigma i osobni neuspjeh
Marco ima 49 godina i socijalno je zdravstveni pomoćnik . Prije dva dana dijagnosticirana mu je anksiozno-depresija. Prije nego što je zatražio termin kod specijaliste, već je naslutio sjenu ove depresije, možda zato što je simptome prepoznao u svojim sjećanjima djetinjstvo kada je njegova majka u svojoj sobi provodila ta užasna razdoblja karakterizirana lošim raspoloženjem i izolacijom. Razdoblje koje je obilježilo veći dio njegova djetinjstva.
Sada je on taj koji udomljuje ovog demona; iako su mu predlagali odlazak na bolovanje Marco odbija. Boji se da mora objašnjavati svojim radnim kolegama (liječnicima i medicinskim sestrama) što mu se događa i srami se jer za njega je depresija poput osobnog neuspjeha ili naslijeđene slabosti. Zapravo, padaju mu na pamet samo uporne i uporne misli koje se ponavljaju i koje dodatno pojačavaju sjećanje na njegovu majku. Žena koja nikad nije otišla liječniku i koja je velik dio života provela podvrgnuta vrtoglavoj emocionalnoj noriji uspona i padova.
Marco je umjesto toga otišao psihijatru i govori sebi da čini stvari kako treba jer će mu lijekovi pomoći jer to je jednostavno još jedna bolest koju treba liječiti takve kakve jesu
Niska duša, visoka patnja i vanjsko neznanje
Navikli smo čuti da je patnja to je dio života i da nam ponekad bolno iskustvo pomaže da budemo jači za ulaganje u svoj osobni rast. Međutim, to nam izmiče postoji još jedna vrsta patnje koja nas opija bez vidljivog razloga bez detonatora kao hladan vjetar koji nam gasi dušu, želju i energiju.
Egzistencijalna patnja je veliki virus današnjeg ljudskog bića. Ne možete ga vidjeti, ne možete ga dodirnuti, ali oštećuje. U drugom trenutku dijagnostički priručnik daje naziv onome što nam se događa, a mi se transformiramo u još jednu oznaku do te mjere da mnogi zdravstveni radnici griješe prekoračujući znanstveni model. Oni to zaborave Svaki pacijent s depresijom je jedinstven s vlastitim kliničkim karakteristikama s vlastitom poviješću i da ponekad ista strategija ne vrijedi za sve.
S druge strane, daljnji problem na koji nailazimo u suočavanju s depresijom je taj što ni danas mnoge zemlje nemaju odgovarajući protokol. Liječnici primarne zdravstvene zaštite obično dijagnosticiraju stanje i liječe ga lijekovima. Ako se stanje bolesnika ne poboljša, upućuje se psihijatru. Sve nam to još jednom pokazuje da problemi mentalnog zdravlja nisu dovoljno prepoznati iako su više nego evidentni: 1 od 6 ljudi će u nekom trenutku svog života patiti od depresije.
Isto tako, ponekad manjkavom pristupu medicinskog sustava u ovoj vrsti bolesti pridodaje se spomenuta društvena stigma. Zapravo, postoji zanimljiva činjenica koja nam je objašnjena u članku časopisa Psihologija Danas
Ako se stanovništvu nekog grada objasni da je depresija isključivo posljedica neuro-bioloških uzroka, dolazi do većeg prihvaćanja iste . Štoviše, povećali bi se posjeti psihologu ili psihijatru jer bi pojedinac prestao sebi pripisivati tu pretpostavljenu slabost, taj nedostatak hrabrosti da dopusti da bude podjarmljen obeshrabrenjem i patnjom.
Nažalost, kao što vidimo, i dalje smo ukorijenjeni u podzemlju neznanja gdje su određene bolesti i dalje sinonim za ludilo slabosti ili mane koju treba sakriti. Došlo je vrijeme da normaliziramo svoje razumijevanje i iznad svega da razmislimo o ovim poremećajima koji ne zahtijevaju gips ili šavove ili intravenozne infuzije svakih 6 sati.
Moramo prestati podcjenjivati patnju i naučiti je razumjeti, biti aktivni i prije svega bliski akteri.
Slike ljubaznošću Samy Charnine
