Došlo je do napada. Majka hvata sina za ruku. Tako on svoj posljednji dah udahne upravo u naručju osobe koja ga je vidjela rođenog. I danas se dijete odvoji od obitelji i ne zna kada će ih ponovno vidjeti. Prisiljen je reći
Drama izbjeglica govori o boli tisuća ljudi. Ljudska bića koja sanjaju teže istim ciljevima kao i mi. Djeca koja se od patnje više ne znaju smijati.
Tko su izbjeglice?
Mogu se zvati prisilni imigranti s obzirom na to da su u svojoj zemlji podrijetla progonjeni iz rasnih ili ideoloških razloga. Ali i zato što im njihova država ne nudi jamstva stabilnosti ili sigurnosti potrebne za dostojanstven život.
Izbjeglice ne dolaze da nam kradu poslove. Ne dolaze iz hira. Oni nisu teroristi .
nitko ne stavlja svoju djecu na brod
osim ako je voda sigurnija od kopna.
Nitko ne ide spaljivati dlanove
ispod vlakova
ispod kočija.
Nitko ne provodi dane i noći u utrobi kamiona
hraneći se novinama
osim ako prijeđene milje
ne znače više od jednostavnog putovanja.
-Izvod iz Dom u Warsan Shireu –
Kakve psihološke posljedice ima biti izbjeglica?
Život kao izbjeglica je život na ničijoj zemlji. Nemogućnost razvijanja normalnog života na mjestu za koje ste mislili da je vaš dom, au isto vrijeme nailaženje na čvrsto protivljenje mnogih mogućih zemalja azila stvara pretjerane razine tjeskobe ili depresije... u isto vrijeme izazivajući osjećaje osvete.
Svemu tome treba dodati i stalna bombardiranja. Tako se uspostavlja stanje hiper-budnosti stres kronični koji često djeluje kao detonator za poremećaje veće prirode i ozbiljnosti kao što su shizofrenija ili posttraumatski stresni poremećaj.
Stoga ne čudi da socijalno i psihički nestabilna osoba čini djela koja su daleko od zakonitih ili etičkih ili tko se oslanja na skupinu koja kaže da će jamčiti sigurnost, spasenje i pravdu za svoje robove. Tko ne bi tražio saveznika kad sve propadne?
Ipak smo iznenađeni. Kako je lako vidjeti trun u tuđem oku, kako je teško vidjeti brvno u svome! Najnovije vijesti pokazuju rast krajnje desnih političkih pokreta, posebno u Europi. sigurnost ?
Koja je naša uloga u izbjegličkoj drami?
Kad je sićušna mogućnost prevladavanja paklenog pomorskog putovanja na brodskom brodu kroz pustinju ili nakon godina hodočašća u rukama mafije privlačnija od ostanka na vlastitom teritoriju... nikakva prepreka, nikakva granica, nikakva uredba, nijedan policajac, nikakva bodljikava žica, pa čak ni sam Mediteran ne bi bili dovoljni da zaustave obitelj u potrazi za boljim životom, dostojanstvenim životom.
Gledanje u stranu neće riješiti problem. Ni financiranje sukoba ga neće riješiti. Nemamo resurse za dobrodošlicu, ali imamo li ih za nabavu oružja? Ovaj dvostruki standard utječe na sve nas.
Zašto? Jer to je kružno putovanje: što dalje bacimo bumerang, to će jači biti udarac pri povratku. Europska unija. Ili prihvaćamo dramu i potvrđujemo je, ali nikada ne dopuštamo da uključi naše društvo.
Doprinosom samo jednoj od ovih varijabli gradimo tempiranu bombu. Što biste učinili da su vam uništili kuću, oteli dijete ili bombardirali obitelj? Što biste učinili da ste izgubili sve i da nemate ni najmanju šansu poboljšati svoju situaciju? Što biste učinili da vas svlada nemoć i osjećaj da se sve događa uz suučesništvo onih koji to mogu izbjeći?
Odgovor je jednostavan. To je točka u kojoj život počinje gubiti smisao: samouništava se, traži se osveta ili spas. U ovoj je točki naša intervencija temeljna.
Dokazano je da većinu napada nisu počinili zli Sirijci koji su nas došli sve pobiti, već domaći europski stanovnici. Druge generacije koje se nisu osjećale dobrodošle u svojoj usvojenoj zemlji. Dvostruko odbijena jer nije bio priznat kao Francuz ili Nijemac po zakonu, ali čak ni Sirijac ili Iračanin. Biti ništa više od prijatelja s onima koji su zainteresirani samo za njihovo korištenje kao oružje.
Upravo ovdje, na ovoj ničijoj zemlji koju karakterizira nedostatak identiteta i pripadnosti referentnoj skupini, rađa se ono 'za svakoga tko se može spasiti'.
Svi smo mi isti...i ponekad to zaboravimo
Čini se da smo na to zaboravili. Između 19. i 20. stoljeća više od deset milijuna Talijana prešlo je granice i suočilo se s oceanom, tražeći azil u državama zapadnog svijeta. Mnogi od njih se nikada nisu vratili.
Kao što je Neruda napisao: Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
Ali još zapanjujući podaci tiču se današnjice. Mladi nam odlaze. U Europi, Kini, Francuskoj, Irskoj... odlaze u potrazi za boljom budućnošću. Fenomen koji bi se mogao preliti na njih, na vas i na bilo koga od nas.
Na nama je da dignemo glas u korist onih koji su u suzama ugušili svoje. U korist 10.000 djece nestali u europskim zemljama, ugasivši nade njihovih obitelji da će ih ponovno vidjeti jednog dana. I svih onih koji prodaju svoja tijela u izbjegličkim kampovima u zamjenu za svoje živote.
Unicef je 2015. prepoznao gotovo 1500 teških slučajeva nasilja nad maloljetnicima uključujući ubojstva, sakaćenja, vrbovanje i otmicu. Od toga je 400 slučajeva mrtve djece i gotovo 500 osakaćene djece. A od ovih podataka prošle su već dvije godine. Jesu li i ovo teroristi? Oprostite nam.
Najlakša vježba za pomoć je otvoriti svoj um i srce onima koji su poput nas.
