Kao i u svim stvarima u životu, ne postoje definitivne kategorije ili apsolutne definicije. Isto se događa s ponosom koji se može koristiti dobro ili loše. U psihologiji su definirane dvije vrste ponosa: pozitivni i negativni . Pozitivan ponos nazivamo samopoštovanjem, dok negativni ponos nazivamo ponosom.
Prvi je potreban da bismo se osjećali sigurno i vodili uravnotežen život, cijenili sebe na pravi način, pronašli svoje mjesto u svijetu i bili ponosni na njega; sve je to apsolutno zdravo. Drugi ponos, onaj koji nas udaljava i postavlja iznad svijeta, najveći je proizvođač sukoba i sposoban je njima zasititi naše živote.
Negativna strana ponosa definira se kao višak samopoštovanja i uvažavanja vlastitih zasluga, stoga se subjekt smatra superiornijim od drugih. Ova vrsta ponosa sprječava nas da prepoznamo svoje pogreške i ispravimo ih te čini očitim nedostatak poniznosti.
Poniznost, suprotnost ponosu, omogućuje nam da usvojimo otvoren, fleksibilan i prijemčiv stav kako bismo naučili sve što još ne znamo. Ponosni ljudi prenose mentalnu dosadu zbog svoje ego nesrazmjerno se žaliti na pojedince zbog situacije u kojoj se nalazila njihova zemlja itd. To će neizbježno uzrokovati njihovo preskakanje iz jednog sukoba u drugi.
Ako se ponos ne ublaži, to će biti naša najveća kazna
(Dante Alighieri)
Kad ponos postane oholost
Pojam superbia potječe od istoimene latinske riječi
Ponos koji nas navodi da se osjećamo superiorno svaki put kada se s nekim uspoređujemo označava kompleks manje vrijednosti. Otuda i bahatost kojom želimo dokazati da smo uvijek u pravu. Također se koristimo taštinom razmećući se svojim zaslugama, vrlinama i vlastitim uspjesi .
Ti ljudi mogu biti ideološki vrlo netolerantni, čvrsto se drže jednog stava i onemogućuju svaki vanjski doprinos . Njihova je sposobnost prihvaćanja vrlo niska i pokazuju snažan otpor traženju oprosta i promjenama: uopće ne razmišljaju o promjenama jer vjeruju da već sve rade savršeno.
Predstavljaju otvrdnjavanje i emocionalnu distancu i malo je vjerojatno da će zaboraviti uvredu. Ove karakteristike ograničavaju njihove međuljudske odnose.
Ponos nikada dobrovoljno ne silazi sa svog visokog pijedestala, ali će prije ili kasnije s njega pasti.
(Francisco de Quevedo)
Iskrenost da pobijedi naš ponos
Iskrenost u početku može biti vrlo bolna, ali brzo postaje izvor oslobođenja. Omogućuje nam da se suočimo s istina o tome tko smo i kako se odnosimo prema svom unutarnjem svijetu. Tako započinjemo put koji nas vodi prema našem emocionalnom blagostanju; njegovanje ove vrline ima mnoge terapeutske učinke.
Prvo, smanjuje se strah od upoznavanja sebe i suočavanja sa svojom tamnom stranom. Također nas sprječava da i dalje nosimo masku kojom bismo zadovoljili druge i bili prihvaćeni od strane naše društvene i radne okoline. Ova kvaliteta također nam brani da svoje emocionalne sukobe pometemo pod tepih.
Iskrenost nam daje snagu da preispitamo sami sebe identificirajući neistine i laži koje nam prijete kao iskušenja iznutra. Kako se iskrenost integrira u našu bit, naš će ponos nestati jer više nećemo morati igrati uloge kako bismo o sebi dali sliku koja ne odgovara stvarnosti.
Poštenje je prvo poglavlje u knjizi mudrosti.
(Thomas Jefferson)
