Teorije o gladi: zašto jedemo?

Dolazi podne i počinjemo ogladnjeti. Minute prolaze, a osjećaj postaje sve oštriji. Moramo nešto staviti u želudac! Ali prezauzeti smo i ne možemo. Dva su sata i odjednom shvaćamo da više nismo gladni. Koliko puta smo čuli da sam izgubio apetit? Bez sumnje različite teorije o gladi daju različite odgovore na pitanje zašto jedemo?.

Čini se da je odgovor očit: zato što smo gladni. Ali je li to doista razlog? Djelomično da, pa zašto ponekad osjećamo glad? Zašto jedemo više nego što nam je potrebno kada je pred nama omiljeno jelo? Više nisam gladna ali ne mogu odoljeti i tako jedemo dok ne puknemo.

U nastavku predstavljamo teorije o gladi značajniji. One koje objašnjavaju naše prehrambeno ponašanje i koje nam daju odgovor na prethodna pitanja.

Teorije o gladi

Hipoteza postavljene točke

Teorija zadane vrijednosti ili referentne vrijednosti pripisuje glad nedostatku energije . Stoga kada jedemo ponovno uspostavljamo svoju optimalnu razinu energije koja se naziva i zadana vrijednost energije.

Prema ovoj hipotezi jedemo dok ne osjetimo sitost, u trenutku kada prestanemo jesti jer je naša zadana vrijednost ponovno uspostavljena. Odnosno, čin jedenja je ispunio svoju funkciju pa ovu radnju nećemo ponoviti sve dok naše tijelo ne sagori dovoljno energije da nas vrati ispod ove referentne vrijednosti.

Sustav zadanih točaka sastoji se od tri mehanizma:

Regulatorni mehanizam: Postavite referentnu vrijednost. Detektor: Identificira odstupanja od ove vrijednosti. Akcijski: Snimite kako biste uklonili odstupanja.

Svi sustavi zadanih točaka (Wenning 1999) su sustavi negativne povratne sprege odnosno povratna sprega koja proizlazi iz promjene u određenom smjeru proizvodi kompenzacijske učinke u suprotnom smjeru. Ti se sustavi obično nalaze kod sisavaca i njihova je svrha održavati homeostaza .

Kad bi ova teorija bila iscrpna, kad bismo dosegnuli svoju referentnu vrijednost, morali bismo prestati jesti. Ali to nije uvijek slučaj, zar ne? Nastavimo onda naše putovanje kroz teorije o gladi.

Glukostatska teorija

Sredinom prošlog stoljeća nekoliko je istraživača smatralo da se unos hrane događa s ciljem održavanja prave razine šećer u krvi. Ova teorija je poznata kao glukostatika. Odnosno, jedemo kada razina glukoze u krvi padne i prestajemo to činiti kada se ponovno uspostave normalne vrijednosti.

Lipostatska teorija

Još jedna hipoteza iz istog razdoblja je lipostatska teorija. Prema tom sustavu svatko od nas ima referentnu vrijednost tjelesne masti. Ponašanje za stolom stoga bi bilo motivirano potrebom da se ponovno uspostavi ova točka.

Granice teorija postavljenih točaka

Prvo ograničenje s kojim se ova teorija mora pozabaviti jest činjenica da ne uzima u obzir važnost okusa hrane, učenja i društvenih čimbenika. U obzir dolaze jela koja volimo i društvene večere. Zamislite da pred sobom imate omiljeno jelo i jelo koje vam se posebno ne sviđa. Što se događa? Od jela koje vas ne oduševljava vjerojatno ćete uzeti manje, dok ćete od prvog jesti do sitosti i dalje. Naravno: možemo jesti i bez osjećaja gladi. Na ovaj način se potrošnja hrane više se ne kontrolira takozvanim odstupanjima zadane točke.

Lowe (1993) navodi da više od polovice Amerikanaca već ima značajan višak masnih naslaga kada sjednu za stol. To se odnosi i na one koji imaju višak kilograma i ne prestaju jesti. Samo ovo ukazuje da su teorije postavljenih točaka nepotpune.

Nadalje, da su te hipoteze točne, ljudska bića ne bi preživjela do danas. Pinel Assanand i Lehman (2000) tvrde da Teorije zadane vrijednosti gladi i unosa hrane nisu u skladu s osnovnim evolucijskim pritiscima na unos hrane kakve poznajemo.

Istraživači objašnjavaju da su naši preci trebali jesti velike količine hrane u iščekivanju vremena gladi. Na taj su način pohranili kalorije u obliku tjelesne masti. Da je teorija zadane točke bila kruta, morali bi prestati jesti kad bi se odstupanje ponovno uspostavilo, a kad bi hrane ponestalo, ne bi imali kalorijske rezerve.

Teorija pozitivnog poticaja

Prema ovoj teoriji, ono što općenito tjera ljude i životinje da jedu nije nedostatak energije, već očekivani užitak onoga što nas čeka (Toates 1981). Ovaj Zadovoljstvo naziva se pozitivnom poticajnom vrijednošću.

Prazan želudac je loš savjetnik.

-Albert Einstein-

Hipoteza je da su nas različiti pritisci kroz povijest zbog nedostatka hrane doveli do toga da želimo hranu. A

Apetit koji osjećamo ovisi o međudjelovanju nekoliko čimbenika:

• Ukus .
• Što znamo o učincima te specifične hrane.
• Vrijeme koje je prošlo otkad smo ga posljednji put jeli.
• Vrsta i količina hrane koja je već prisutna u crijevima.
• Prisutnost ili odsutnost druge osobe.
• Razine glukoze u krvi.

Teorije gladi: Nije sve onako kako se čini

Ovim pregledom glavnih teorija o . Ovakvu uobičajenu i svakodnevnu gestu nije lako objasniti jer ne jedemo samo kad smo gladni nego i zbog užitka koji nam hrana pruža.

S druge strane, psihologinja Jaime Silva (2007) ističe da emocije i raspoloženja također utječu na konzumaciju hrane. Prema Silvinim riječima, s jedne strane uvjetovani smo raspoloženjem i emocijama. Ali hrana se također može promijeniti emocije i stanje uma. Još jednom vidimo da prethodne teorije ne pokrivaju sva objašnjenja konzumacije hrane.

Život je spoj tjestenine i magije.

-Federico Fellini-

Silva to navodi utjecaj emocija na hranu uključuje dezinhibiciju ili restrikciju hrane

Koliko često jedemo da bismo smirili tjeskobu? Koliko puta smo izgubili apetit iz istog razloga? Bez sumnje, još je dug put do obogaćivanja znanstvene literature koja se odnosi na teorije o gladi.