Tijekom djetinjstva gradimo temelje na kojima će se temeljiti cijeli naš život. Dijete treba ljubav, prihvaćanje i pažnju. No, nažalost, ponekad sredina u kojoj dijete odrasta nije spremna zadovoljiti te potrebe i oslobađa se ravnodušnosti, tada će temelji biti obilježeni dubokim pukotinama i nedostacima.
Mnogo je stvari u svijetu odraslih koje djeca ne razumiju. Oni nemaju kognitivne vještine ili emocionalne resurse za to. L’ ravnodušnost ili odbacivanje može uzrokovati duboku patnju kod djece rane koje se bore da zacijele ostavljaju neizbrisiv trag.
Ljubav prema djeci je kao sunce prema cvijeću. Obojici je potrebna njega i pažnja kako bi rasli zdravi i jaki.
Mnogi se ljudi ne sjećaju jasno emocija koje su doživjeli u djetinjstvu. Oni su pojedinci koji manifestiraju probleme u odrasloj dobi ne shvaćajući njihovo podrijetlo . Ovi problemi mogli su pronaći objašnjenje u njihovom djetinjstvu obilježenom ravnodušnošću ljudi koje su najviše voljeli. U nastavku ćemo proniknuti u pet karakteristika ljudi koji su kao djeca iskusili ravnodušnost.
Karakteristike ravnodušnosti
1. Bezosjećajnost je znak djetinjstva
Bezosjećajnost je jedna od karakteristika koja ostaje u osobnosti onih koji su bili ignorirani tijekom djetinjstvo . Na ovaj ili onaj način to je odgovor na tu ravnodušnost od strane osobe koja je bila žrtva toga. U djetinjstvu neosjetljivost potiče osjećaj napuštenosti i niskog samopoštovanja .
U odrasloj dobi bezosjećajnost se izražava kroz apatiju prema drugima ili životu općenito . Nema entuzijazma ni interesa ni za što. To je zato što su ljudi od malih nogu učili obuzdavati svoje emocije jer im okolina nije pridavala značenje.
2. Odbijanje tuđe pomoći
U djetinjstvu imamo veliku potrebu za onima oko nas. Mnogo je situacija koje zahtijevaju podršku, utjehu ili savjet. Ako kao djeca ne možemo računati na ovu vrstu pomoć tada učimo ne očekivati ništa od drugih . Kao rezultat postajemo neovisni do gorkog kraja.
Ne vjerujemo drugima i njihovoj pomoći i pokušavamo se snaći sami. Štitimo se od emocionalnih iskustava koja apsolutno ne želimo ponoviti. Ne želimo trebati druge kako bismo izbjegli izdaju. Moglo bi se dogoditi i suprotno: tražimo pomoć u svemu, čak iu onome što lako možemo učiniti sami .
3. Osjećaj praznine
Osjećaj da nešto nedostaje vrlo je intenzivan kod osoba koje su u djetinjstvu bile žrtve ravnodušnosti. Rezervirali su prostor za svoje najdraže, ali ga nikad nisu zauzeli . Zato sada ostaje ovaj nepremostivi unutarnji ponor.
Taj osjećaj praznine pretvara se u stalnu nelagodu. Ništa nije dovoljno potpuno da popuni ove praznine. Nema nikoga tko to može. Ponekad taj osjećaj dovodi do stalnog kritiziranja sebe i drugih .
4. Perfekcionizam
Nedostatak ljubavi i pažnje u djetinjstvu višestruko utječe na samopoimanje. Osoba može razviti misao da ono što radi nije dovoljno da bi bila cijenjena. Kod djece se to pretvara u pretjeran stav razborit ili radikalno nepodnošljiv .
Kao odrasli, ljudi koji su bili ignorirani kao djeca postaju ekstremni perfekcionisti. Ta je krutost odgovor na nesvjesnu sumnju da ne čine sve što mogu ili trebaju učiniti. Uostalom, oni su i dalje djeca koja žele biti cijenjena za ono što rade.
5. Preosjetljivost na odbijanje
Kada dijete primijeti da ga se zanemaruje, ono se ne osjeća vrijednim i smatra da je beznačajno. Drugim riječima njegovo postojanje drugima ništa ne znači i stoga nesvjesno dolazi do zaključka da s njim nešto nije u redu . Manifestira osjećaje nedostatnosti ili nelegitimnosti.
Odjek te ravnodušnosti je preosjetljivost na kritiku drugih. Svaki znak neodobravanja tumači se kao prijetnja. Obnavlja se odjek djetinjstva koji je sugerirao da s tobom nešto nije u redu. Očito je sve ovo jako bolno i teško za podnijeti .
S neurološkog i psihološkog gledišta, djetinjstvo je vrlo odlučujuće razdoblje života. To ne znači da su loša iskustva proživljena od djetinjstva nepopravljiva, već da ostavljaju vrlo dubok trag za cijeli život. Čovjek se uvelike može osloboditi tih tereta, ali će se na njima morati jako potruditi i eventualno zatražiti pomoć stručnjaka.
Slike ljubaznošću Nicolette Ceccoli.
