Vikanje pretjerano uzbuđuje mozak i dovodi nas u stanje pripravnosti i pozornosti protiv osjetljive ravnoteže naših emocija. Ovaj iritantni oblik komunikacije koji se temelji na stalno povišenom tonu, nažalost, uobičajen je u mnogim obiteljima. Neugoda i nevidljiva agresija imaju posljedice na različite članove, ostavljajući vrlo duboke posljedice.
Međutim, koliko god to čudno izgledalo, postoje ljudi koji nemaju namjeru drugog oblika komunikacije osim ovog; vičemo kako bismo zatražili pribor za jelo ispred sebe kako bismo privukli pozornost djeteta pored sebe ili čak kako bismo komentirali televizijski program koji gledamo s ostatkom obitelji. Postoje ljudi koji ne znaju bez tjeskobe komunicirati svoje ili ono što projiciraju.
Ne mogu pomoći da se opravdavaju. Izbjegavanje podizanja glasa je izvan njihove kontrole jer je to boja i ton koji su čuli od malih nogu zato što su uvijek vikali kako bi bili primijećeni kako bi obilježili teritorij mašući svojim autoritetom i također zašto ne kanalizirati bijes frustracija i ego sadržani u potrazi za ventilima za rasterećenje.
Povisivanjem glasa neće nas bolje čuti, znamo to, ali često imamo potrebu vikati jer je to jedina frekvencija koja nam je poznata za komunikaciju, jedini kanal kojim se možemo vizualizirati pred drugima. Međutim, ne znamo da će druga osoba najvjerojatnije odgovoriti na isti način, dajući tako oblik neurednoj i prisilnoj dinamici odnosa.
Situacija kakva je nažalost u mnogim obiteljima…
Tiha vika uništava naše odnose
Krik u svojoj prirodi ima vrlo specifičnu svrhu u ljudskim bićima, kao i u ostatku svijeta životinje : zaštititi vlastiti opstanak i opstanak grupe pred opasnošću. Uzmimo jednostavan primjer. U šumi smo, hodamo, uživamo u ovoj prirodnoj ravnoteži. Odjednom čujete vrisak, to je majmun kapucin koji ispušta visoki vrisak koji vam se urezuje u mozak.
Ovaj vapaj je jednostavan alarm za upozorenje njegovih bližnjih. Većina životinja koje pripadaju tom kontekstu baš kao i mi reagiraju strahom s očekivanjem. To je obrambeni mehanizam koji aktivira vrlo specifičnu moždanu strukturu: amigdalu. Sve što je potrebno je čuti visok zvuk ili visoki glas da bi to malo područje mozga odmah protumačilo kao prijetnju a i aktivirati simpatički živčani sustav da pokrene bijeg.
Znajući to i razumijevajući ovu biološku i instinktivnu osnovu, možemo zaključiti da odrastanje u okruženju u kojem vikanje obiluje i u kojem se komunikacija uvijek proizvodi visokim tonom glasa održava mozak u trajnom stanju pripravnosti. Adrenalin je uvijek prisutan, osjećaj da se morate braniti od nečega uranja vas u stanje kroničnog stresa trajne, istinski iscrpljujuće tjeskobe.
S druge strane, ono što tu stvarnost još više pojačava jest činjenica da Kada se suočimo s agresivnim komunikacijskim stilom, uobičajeno je generirati obrambene odgovore s istim emocionalnim nabojem s istom ofenzivnom komponentom. Na taj način upadamo, svjesno ili nesvjesno, u začarani krug i vrlo destruktivnu dinamiku. Akumuliramo posljedice u ovoj složenoj šumi ljudskih odnosa u kojoj je kvaliteta komunikacije sve.
Obitelji komuniciraju vikom
Laura ima 18 godina i upravo je shvatila nešto što do sada nije primjećivala. Govorite vrlo visokim tonom. Njezini fakultetski kolege često joj govore da se na nastavi najviše čuje njezin glas te da je njezin način komuniciranja pomalo prijeteći kada su u grupama.
Laura želi kontrolirati ovaj aspekt svoje osobe. Zna da neće biti lako jer kod kuće njegovi roditelji i braća i sestre uvijek komuniciraju na ovaj način: viču. Nema potrebe za raspravom, to je jednostavno ton glasa s kojim je odrasla i na koji je oduvijek navikla. I on to zna u njegovom domu se čuje svatko tko viče i da je potrebno povisiti glas jer je televiziji uvijek je upaljen jer je svatko fokusiran na svoje aktivnosti i jer... nema puno harmonije.
U ovom slučaju Laura mora shvatiti da obiteljsku dinamiku nije moguće promijeniti preko noći. Ona ne može promijeniti druge, niti svoje roditelje, niti svoju braću i sestre, ali može promijeniti sebe. Ono što možete i morate učiniti je svjesno kontrolirati svoj osobni verbalni stil kako biste shvatili da su oni koji viču agresivni, da nema potrebe povisivati glas da bi vas se čulo i da vam često spokojan i miran ton glasa pomaže u mnogo boljoj interakciji s drugima.
Ovim jednostavnim primjerom želimo razjasniti vrlo važan aspekt: ponekad ne možemo promijeniti tko nas je školovao, ne možemo promijeniti naše prošlost niti poništiti obiteljsku dinamiku u kojoj je plač uvijek prisutan pa makar nas samo pitali koliko je sati ili kako je prošao ispit.
Ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo spriječiti da nas ovaj komunikacijski stil karakterizira u našoj sadašnjosti u našim prijateljskim ili ljubavnim odnosima kod kuće. Moramo to zapamtiti razum ne postaje jači jer se izražava kroz povike ponekad je inteligentniji onaj tko zna šutjeti i slušati, a mudriji je onaj tko zna kako i na koji način komunicirati.
