Aktivnost igranja razvija se prirodno od rane dobi. Na prvi pogled može se činiti da sposobnost igranja ima jedinu funkciju zabave i kraćenja vremena. Međutim, već nekoliko desetljeća psiholozi su počeli preispitivati ovu činjenicu; sada ih ima raznih - ako ne i mnogo obrazovni psiholozi
Ključni aspekt koji treba imati na umu, a koji se može činiti šokantnim, jest da je s evolucijske točke gledišta uvijek moguće pronaći dodatne razloge izvan pukog zadovoljstva za obavljanje radnji zbog kojih se osjećamo dobro. Ostavimo dakle po strani patološke slučajeve, ako je nešto uzrokuje Zadovoljstvo to je evolucijski korisno . Prema ovom razmišljanju, igra zapravo ima funkciju ili korisnost. Studije također pokazuju da restriktivno ograničenje sati igre tijekom djetinjstva odgovara odraslima sa slabim društvenim vještinama.
Što se tiče odnosa između igre i razvoja djeteta, moramo otvoriti svoje umove različitim teorijama nije uvijek podržano istim temeljnim idejama. U svakom slučaju, da bismo razumjeli složenu ulogu koju igra u našem razvoju, moramo usvojiti široku perspektivu i promatrati sve dostupne podatke.
Teorijski pogledi na igru i razvoj djeteta
Jedan od prvih autora koji je proučavao ovu temu bio je Karl Groos koji je igru vidio kao predvježbu: temeljnu fazu za postizanje psiho-fiziološke zrelosti kao fenomena povezanog s rastom. Za njega se igra sastojala od pripremne vježbe za razvoj određenih funkcija. Motoričke igre pospješuju tjelesni razvoj, psihološke igre pripremaju dijete za njegov društveni život. Nadalje, ako se igra igra u sigurnom okruženju, dijete može trenirati mnoštvo vještina bez izlaganja bilo kakvoj vrsti rizika.
Drugo potpuno drugačije gledište je ono od Freud . Iz perspektive psihoanalize, igra je blisko povezana s izražavanjem nesvjesnih nagona. To bi omogućilo ljudskim bićima da zadovolje svoje nezadovoljene želje u stvarnosti. Ovom teoretskom stajalištu, iako se može činiti zanimljivim, nedostaju jasni znanstveni dokazi koji bi ga poduprli, osim što krši kriterij maksimalne štedljivosti na kojem se znanost temelji.
Drugi Vigotski igranje je društvena aktivnost čiji je ključ suradnja između sudionika. Zahvaljujući ovoj suradnji, svaki igrač uči usvojiti ulogu (preuzimanje uloge), temeljni aspekt u životu odrasle osobe. Vigotsky se fokusirao isključivo na simboličku igru, ističući kako unutar igre predmeti poprimaju svoje značenje (štap između nogu može postati konj). Vidi se perspektiva sociokonstruktivistički temeljena na iskonskoj funkciji igre povezanoj s učenjem i dijeljenjem uloga i značenja.
Drugi autor koji je teoretizirao o igri bio je Jerome Bruner – prema njegovom stajalištu, igra bi bila povezana s nezrelošću s kojom se ljudska bića rađaju. To navodi ljude na stvaranje niza ponašanja koja im omogućuju fleksibilnu prilagodbu. Igra bi stoga bila korisna za eksperimentiranje sa svakim od ovih ponašanja i otkrivanje kako nam ona omogućuju prilagodbu kulturno-okolišnom kontekstu. Provodeći ovaj eksperiment u kontekstu igre, osoba je oslobođena pritiska i ne boji se negativnih posljedica.
Također Piaget jedan od velikih razvojnih psihologa izrazio je svoje mišljenje o odnosu igre i društvenog razvoja. Njegova je vizija smatrala igra kao aktivnost koja se ne razlikuje od neigračkih aktivnosti. Po njegovu mišljenju to je adaptivna radnja kojom dijete uči karakteristike stvarnosti iu određenom ih smislu kontrolira. Ova je misao usko povezana s konceptima asimilacije i akomodacije koje je razvio sam Piaget.
Važnost igre
Iako postoji mnogo stajališta o funkciji igre, jasno je da je ona uvijek važna za razvoj djeteta. Također je zanimljivo primijetiti kako različite postojeće teorije nisu nekompatibilne jedna s drugom : odnos između igre i razvoja djeteta može biti višestruk i obogaćujući.
Sada kada znamo razne funkcije koje se pripisuju igri, možemo zamisliti koliko razlog bitno je da rekreacijske aktivnosti (bez pritiska i s jakom intrinzičnom motivacijom) budu prisutne u našem svakodnevnom životu djece .
Obrazovanje temeljeno na igri pružit će im prilike potrebne za rast u svakom pogledu. U tom smislu najbolje je ne upasti u pogrešku zamjene igre drugim intelektualnim ili kognitivnim aktivnostima koje smatramo potencijalno boljim: bez igre, zapravo, kognitivni i intelektualni razvoj može patiti. . Ne zaboravimo da smo i prije nego što smo rođeni već u procesu rast i razvoj te da je za nastavak rasta kad se jednom rodi bitno moći računati na igru kao prirodnu i ugodnu sklonost kakva ona i jest.
