John B. Watson je poznat kao jedan od očeva biheviorizma. Njegova intelektualna referentna točka bio je Pavlov, ruski fiziolog koji je proveo prva istraživanja o kondicioniranju. Watson je sa svoje strane stvorio poznatu studiju danas poznatu kao Eksperiment malog Alberta .
Idemo korak po korak. Ivan Pavlov izveo je vrlo poznat pokus na nekim psima. Može se smatrati jednim od najvažnijih paragrafa uvodnog poglavlja velike knjige koja je psihologija shvaćena kao znanost. Pavlov je identificirao osnovne aspekte odnosa podražaj-reakcija i uspostavio principe onoga što je kasnije nazvano klasičnim uvjetovanjem.
Watson u svom eksperiment na malom Albertu pokušao je reproducirati ono što je Pavlov postigao sa psima. Drugim riječima, proveo je eksperiment na ljudima. Točnije, radilo se o novorođenčetu kojim je Watson manipulirao kako bi dokazao svoju tezu.
Znanost je nesavršena, svaki put kad riješi jedan problem stvori ih barem deset.
-George Bernard Shaw-
Pavlovljevi pokusi
Ivana Pavlov bio je veliki poznavatelj prirode. Nakon studija raznih disciplina posvetio se fiziologiji. Upravo mu je fiziološki element omogućio da otkrije uvjetovanost polazeći od sheme podražaj-odgovor.
Pavlov je primijetio da psi znaju da moraju jesti i prije nego što im se ponudi hrana. Drugim riječima, otkrio je da su se te životinje pripremale kada su znale da se približava vrijeme hranjenja. Ukratko, reagirali su na podražaj. To je zapažanje potaknulo Pavlova da izvede svoje prve eksperimente. Stoga je znanstvenik odlučio povezati niz vanjskih podražaja s trenutkom obroka koji je funkcionirao kao svojevrsna najava.
Najpoznatiji slučaj je onaj zvona. Pavlov je uspio pokazati da su psi prišli kad su čuli zvuk zvona. To se dogodilo jer su shvatili da zvonjava zvona prethodi dolasku hrane. Ovo je primjer onoga što je Pavlov zvao kondicioniranje . Zvuk (podražaj) je izazvao salivaciju (odgovor).
Pozadina eksperimenta malog Alberta
Watson je čvrsto vjerovao u pozitivizam. Vjerovao je da se studije ljudskog ponašanja trebaju temeljiti samo na naučenom ponašanju. Za Watsona nije imalo smisla govoriti o nesvjesnim ili instinktivnim genetskim čimbenicima. Bavio se proučavanjem samo konkretno vidljivih ponašanja.
Watson je bio istraživač na Sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu (u Sjedinjenim Državama). Pošlo se od pretpostavke da se sva ljudska ponašanja, ili barem veliki dio, mogu pripisati učenju temeljenom na uvjetovanju. Stoga se činilo kao dobra ideja pokazati da su zaključci do kojih je Pavlov došao primjenjivi i na ljudska bića.
Tako je zajedno sa suradnicom Rosalie Rayner otišao u sirotište i posvojio dijete od samo osam mjeseci. Bio je to sin jedne od njegovateljica sirotišta koji je živio u potpunoj ravnodušnosti daleko od ljubav i ljudske topline. Pojavio se kao mirno novorođenče, a znanstveniku je rečeno da je u svom kratkom životu jedva jednom zaplakao. Tako je započeo eksperiment malog Alberta.
Eksperiment malog Alberta: izvor kontroverzi
U prvoj fazi eksperimenta Watson je malog Alberta podvrgavao različitim podražajima. Cilj je bio identificirati koji od ovih podražaja stvaraju osjećaj straha. Znanstvenik je uspio vidjeti da dijete osjeća strah samo u prisutnosti glasnih zvukova. To je bila karakteristika zajednička svoj djeci. Inače ga nisu plašile ni životinje ni vatra.
Sljedeća faza eksperimenta uključivala je razvijanje straha kroz uvjetovanje. Novorođenčetu je prikazan bijeli štakor s kojim se beba htjela igrati. Međutim, svaki put kada bi se dijete pokušalo igrati sa životinjom, znanstvenik je proizveo vrlo glasnu buku koja ga je uplašila. Nakon ponavljanja ovog procesa nekoliko puta, dijete se na kraju počelo bojati štakora. Kasnije su mališana upoznali s drugim životinjama (zečevima, psima, pa čak i kaputićima od kože ili životinjskog krzna) i reakcija je uvijek bila ista: sada je uvjetovan i bojao se svih tih stvorenja.
Mali Albert je dosta dugo bio podvrgnut takvim testovima. Eksperiment je trajao oko godinu dana, a na kraju je novorođenče prešlo iz ekstremno mirnog u stalno stanje tjeskobe. Dijete se čak i prestrašilo ugledavši masku Djeda Mraza koju je bilo prisiljeno dotaknuti i briznulo u nekontroliran plač. Na kraju je sveučilište izbacilo Watsona zbog okrutnosti njegova eksperimenta (i zato što je u međuvremenu započeo ljubavnu aferu sa svojom asistenticom).
Druga faza eksperimenta sastojala se od poništavanja uvjetovanja drugim riječima, bilo je potrebno dekondicirati dijete tako da se više ne boji. Ova druga faza, međutim, nikada nije provedena niti se znalo što je bilo s djetetom nakon poznatog eksperimenta.
Publikacija iz tog vremena navodi da je dijete umrlo u dobi od šest godina zbog a hidrocefalus prirođena. Tada bi rezultati dobiveni tim jezivim eksperimentom mogli biti dovedeni u pitanje.
U svakom slučaju također i iznad svega zbog njegovih visokih tvrdnji o svojim zaključcima i zbog toga što je prekršio praktički sve etičke norme kojih se današnji znanstvenici moraju pridržavati ako namjeravaju provesti eksperiment Eksperiment malog Alberta
