Nakon smrt životi njihovih roditelja se jako mijenjaju zapravo puno. Čak i za odraslu osobu, suočavanje sa siročetom je zastrašujuće iskustvo. Duboko u svima nama nastavlja živjeti ono dijete koje se uvijek može osloniti da će se majka ili otac osjećati zaštićeno. Međutim, kada odu ova opcija zauvijek nestaje.
Ne možemo ih više vidjeti ne samo tjedan ili mjesec dana, nego do kraja života. Roditelji su ljudi koji nas donose na svijet i s kojima dijelimo najintimnije i najkrhkije aspekte naših života . U nekom trenutku
Kad novorođenče prvi put stisne očev prst u svojoj maloj šaci, zarobio ga je zauvijek.
-Gabriel García Márquez-
Smrt: veliki je jaz između razgovora o njoj i življenja…
Nikada nismo potpuno spremni suočiti se sa smrću, pogotovo ako je to smrt jednog od naših roditelja. Velika je to nevolja koju teško da ćemo moći u potpunosti prebroditi. Obično je najbolje što možemo dobiti prihvatiti to i živjeti s tim. Da bismo je prevladali barem u teoriji, trebali bismo je moći razumjeti, ali smrt je u strogom smislu potpuno neshvatljiva . To je jedna od najvećih misterija našeg postojanja, možda i najveća od svih.
Očito način prihvaćanja a gubitak usko je povezano s tim kako se dogodilo . Smrt od takozvanih prirodnih uzroka je bolna, ali još više za nesreću ili ubojstvo. Ako smrti prethodi duga bolest, situacija je sasvim drugačija nego kod iznenadne smrti.
Količina vremena koja je prošla između smrti jednog i drugog roditelja također ima svoju težinu: ako je prošlo malo vremena, s bolovima se teže nositi. Ako je pak razdoblje duže, možda ste malo spremniji to prihvatiti.
U stvarnosti, ne nestaje samo tijelo nego cijeli svemir . Svijet sazdan od riječi, milovanja i gesta. Čak i oni sto puta ponovljeni savjeti koji su nas ponekad umorili i one dosjetke od kojih smo se nasmiješili ili odmahnuli glavom jer ih tako prepoznajemo. Upravo sada nam počinje nedostajati na nevjerojatan način.
Smrt ne upozorava. Može se naslutiti, ali se nikad ne navodi točno . Sve se može sažeti u tren i taj tren je kategoričan i presudan. Nepovratno. Odjednom sva iskustva proživljena u njihovom društvu, i dobra i loša, nestaju i ostaju zarobljena u sjećanju. Ciklus je završen i došlo je vrijeme da se kaže Zbogom .
Da
Općenito mislimo da taj dan nikada neće doći, barem dok ne dođe i ne postane stvaran . Šokirani smo i ne vidimo ništa osim sanduka s krutim i nepokretnim tijelom koje ne govori i ne miče se. Koja je tu, a da zapravo nije tu...
Jer sa smrću počinjemo shvaćati mnoge aspekte života onih koji više nisu s nama. Prihvatimo dublje razumijevanje. Možda činjenica od to što više nemamo svoje najmilije pored sebe tjera nas da shvatimo razloge mnogih njihovih do tada neshvatljivih postupaka kontradiktorno pa čak i odvratno.
Upravo iz tog razloga smrt može sa sobom donijeti osjećaj osjećaj krivnje prema onima koji su otišli u bolji život . Moramo se boriti protiv tog osjećaja jer on ne služi ničemu osim što nas tjera da se sve više utapamo u tuzi, a da ništa ne možemo popraviti. Zašto kriviti sebe ako smo pogriješili? Ljudi smo i taj rastanak mora biti popraćen oprostom: oprostom onoga koji odlazi prema onome koji ostaje i onoga koji ostaje prema onome koji odlazi.
Uživajte u njima dok su tu jer neće biti zauvijek...
Bez obzira na vaše godine, kada vam roditelji umru, normalno je da osjetite osjećaj napuštenosti . Ovo je smrt kao nijedna druga. Ponekad neki ljudi odbijaju dati tim smrtima važnost koju zaslužuju kao obrambeni mehanizam i skriveno poricanje. Međutim, ti se neriješeni bolovi vraćaju u obliku bolesti umora razdražljivost ili simptome depresije.
Roditelji su naša prva ljubav. Nije važno koliko smo sukoba ili razlika imali s njima: oni su jedinstvena i nezamjenjiva bića unutar našeg emocionalnog svijeta. Iako smo sada autonomni i neovisni, naš odnos s njima bio je težak kad ih više nema nedostaju nam kao nikad više od toga zaštita i te podrške koju su na ovaj ili onaj način uvijek činili prisutnom u našim životima .
Oni koji nisu poznavali svoje roditelje ili su se rano odselili od njih cijeli život nose tu odsutnost kao teret na svojim plećima. Odsutnost koja je prisutnost jer u našim srcima uvijek ostaje prazan prostor koji ih traži.
Međutim, jedan od najvećih gubitaka u životu je gubitak roditelja i može ga biti teško prevladati ako je bilo nepravde ili nemara u skrbi koju smo im pružili. Iz ovog razloga dok su živi važno je biti svjestan činjenice da roditelji neće biti tu zauvijek koji su genetski i psihološki stvarnost iz koje smo rođeni; da su jedinstveni i da će se naši životi zauvijek promijeniti nakon njihovog odlaska.
