Nitko od nas nije nepogrešiv: svi smo delikatno nesavršeni, ali jedinstveni u svojoj biti i osobnoj povijesti. Iz tog razloga je dobro i potrebno prihvatiti pogreške koje smo učinili bez padanja u stalne pritužbe ali u isto vrijeme imati jasnu predodžbu o tome što više ne bismo radili, kojim bismo putovima opet krenuli i koje bismo ljude držali podalje od sebe.
U jednom od svojih filmova Woody Allen je rekao: Ne žalim ni za čim u svom životu, ali istina je da bih želio biti druga osoba . Ova ironična fraza savršeno sažima vrlo konkretnu činjenicu: pogreške koje smo činili tijekom života bole i vrlo često su toliko užasna prijetnja našem dostojanstvu da bismo zaista voljeli pritisnuti tipku za premotavanje unatrag i krenuti ispočetka.
Uspjeh ide od jednog neuspjeha do drugog bez gubitka entuzijazma.
No, ljudi nisu strojevi i upravo u tom detalju leži naša veličina. U toj intrinzičnoj magiji u našoj DNK koja nas tjera da učimo na pogreškama počinjenim u prošlosti kako bismo napredovali kao vrsta i tako poboljšali naše uvjete u ovom kompliciranom svijetu. U konačnici, živjeti znači ići naprijed, ali i mijenjati se. Znati naučiti lekciju nakon pogreške stoga je poput suočavanja s uzbrdicom i dosezanja točke s koje vidimo put da budemo bolji ljudi svaki dan.
Nemojte to zabilježiti, nemojte to prihvatiti ili ostanite vezani za to osjećaj krivnje koja nas nagriza i drži vezanima za prošlost znači sprječava nas da rastemo i nastavimo tim putem s kojim se moramo suočiti u bilo kojoj dobi iu svakom trenutku.
Oni postupci za kojima žalimo, ali koji su dio životne prtljage
Krivnja ili pokajanje dolazi u mnogim oblicima: bacaju deformirane sjene i pletu zamršene mreže u našim umovima savršene da nas drže zarobljenima . Što konkretnije činjenice mogu biti odnos s pogrešnom osobom nepovoljan izbor karijere propust koji nam je stvorio probleme neispunjeno obećanje loš postupak ili netočna izjava često nas tjera da se promatramo kao pred ogledalom bez filtera kao otvorena rana bez anestezije. Tek u tom trenutku postajemo svjesni pukotina u tlu naše pretpostavljene zrelosti koje moramo popraviti nakon što smo sakupili razbijene komadiće našeg dostojanstva.
S druge strane, u zanimljivoj studiji objavljenoj u žurnalu Kognitivna psihologija Procjena i samoanaliza koje također mogu biti zdrave i katarzične: pomažu nam da donosimo bolje odluke i preciznije usmjeravamo svoje osobne kompase.
Međutim, pravi problem nastaje kada dođete u duboku starost. Kad čovjek navrši 70 godina, javlja se ono famozno žaljenje za neučinjenim stvarima propuštene prilike odluke koje nisu donesene zbog nedostatka hrabrosti. Trebamo imati vrlo jasnu na umu da je najgore žaljenje za životom koji nismo proživjeli. Upravo iz tog razloga, mnoge naše pretpostavljene pogreške, one koje nisu imale kobne ili strašne posljedice u našim životima, nisu ništa drugo doli naša prtljaga iskustava, naše vitalno nasljeđe. Iz tih se pukotina filtrira svjetlost mudrosti.
Pogreške će nam uvijek pokucati na vrata na ovaj ili onaj način
Pogreška prije svega podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za nju. To je nešto što gotovo svi znamo bez sumnje, a ipak nismo uvijek u stanju učiniti taj važan i vrijedan korak. Odmah nakon greške dolazi do onoga što u psihologiji nazivamo primarnim popravkom to jest, nastaviti s donošenjem tako jednostavnog i temeljnog izbora kao što je prekid problematične veze, napuštanje propalog projekta ili čak isprika za štetu nanesenu nekom drugom.
Pogreška je osnova ljudskog razmišljanja. Ako nam nije dana sposobnost da ne griješimo, to je bilo iz vrlo jednostavnog razloga: da sami sebe učinimo boljim.
-Lewis Thomas-
Nakon ovog koraka moramo nastaviti s drugom delikatnijom, intimnijom i složenijom fazom. Sekundarni popravak nas jako zanima: upravo u ovoj točki moramo popraviti svaki preostali djelić našeg samopoštovanje svako vlakno istrgnuto iz našeg poimanja samih sebe. Ovdje ne smijemo ostaviti mjesta zamjerkama ili težini tih razočarenja. Ovdje si ne možemo priuštiti da zatvorimo vrata naših srca i prozore koji se širom otvaraju prema novim mogućnostima.
Studija objavljena u časopisu Ličnost i socijalna psihologija
Uvjerenje da nas godine i iskustvo konačno čine imunima na pogreške tek je nešto više od mita. Ostavimo ovu zabludu po strani i prihvatimo vrlo konkretnu i važnu činjenicu: biti živ znači prihvaćati promjene i izazove, dopustiti nam da upoznajemo nove ljude i radimo nove stvari svaki dan. Pogriješiti u nekim od ovih stvari dio je igre i dodaje dodatni dio našem rastu. Uskratiti sebi mogućnost eksperimentiranja i ostati vječno usidren na otoku pokajanja, straha i dobro sam takav kakav jesam znači ograničiti se na disanje i postojanje, ali ne i na ŽIVLJENJE.
Slike ljubaznošću Miss Led
