U kritičnim situacijama mozak reagira drugačije nego inače aktiviranje neuronskog sustava ultrabrzog odgovora. Stoga pokreće niz bihevioralnih i hormonalnih odgovora kojima je preživljavanje krajnji cilj. Ovaj način funkcioniranja je urođen i drugačiji od onog koji koristimo svjesno.
Naš mozak ima zadatak provjeriti je li sve što radimo uspješno. Između ostalog, to je organ koji je najodgovorniji za fiziološku dinamiku i dinamiku ponašanja. U mnogim okolnostima djeluje na svjestan i proceduralan način (to jest, aktivira već naučene funkcije kao što su hodanje ili govor).
Međutim, ova metoda nije jedina koja nam je dostupna. U kritične situacije u kojima se otkrije rizik ili prijetnja životu, mozak se oslanja na druge neuronske mreže odgovorne za sustav preživljavanja. Mozak je istreniran da donositi odluke odmah pred nadolazećom opasnošću.
Imamo organizaciju neuronskih mreža dizajniranih da djeluju kao alarmni sustav. Upravo taj sustav preuzima komandu u kritičnim situacijama. Očito nije savršen i ponekad nas može natjerati da donesemo pogrešnu odluku ili da loše kalibriramo odgovor .
Pogledajmo kako mozak funkcionira u kritičnim situacijama i do kakvih posljedica može dovesti aktivacija alarma i sustava za preživljavanje.
Naš je mozak uvijek spreman donijeti trenutne odluke kada se suoči sa situacijom koja se tumači kao neposredna opasnost.
Limbički sustav mozga: tipka za alarm
Mozak je opremljen neuralnim sustavom koji ima zadatak obraditi emocije i reakcije povezane sa strahom i tjeskobom. Ovo je limbički sustav smješten u temporalnom režnju . Postoji struktura posebno posvećena identificiranju i tumačenju opasnosti: amigdala . Amigdala je povezana s različitim područjima mozga i može pokrenuti brze i učinkovite reakcije.
Praktički svi sisavci opremljeni su instinktivnom reakcijom bijega-borbe-paralize kada su suočeni s opasnim podražajima. Ovu reakciju pokreće amigdala. Tipka za alarm može se aktivirati svjesno kada uočimo ozbiljnu opasnost ili nesvjesno moždanom prečicom. Drugim riječima, moguće je da je sustav preživljavanja aktiviran prije nego što to shvatimo i da je amigdala već pokrenula niz odgovora.
Moguće reakcije mozga na kritične situacije
Prvo što mozak može učiniti je dati naredbu za bijeg. Ovo je pomalo upitan poredak: the Odgovor stoga bi moglo pogoršati situaciju jer je to instinktivna odluka koja ne uzima u obzir moguće posljedice.
Curenje
Funkcija bijega je jednostavan instinkt za odmicanjem u potrazi za utočištem ili pomoći . U kritičnoj situaciji bijeg nije uvijek u našu korist i možda nećemo procijeniti moguće opasnosti. Na primjer, mogli bismo odlučiti prijeći ulicu bez gledanja ili skočiti s balkona ne vodeći računa o visini.
Borba
Drugi mogući odgovor je borba ( borba na engleskom), odnosno ponekad ekstreman pokušaj uklanjanja opasnog podražaja. Kada je simpatičkog sustava aktivira se u odgovoru na borbu, povećava se razina adrenalina u krvi, stvarajući akutnu stresnu reakciju. Mišići postaju otporniji, koža postaje manje osjetljiva, pluća postaju prostranija. Sve se to pretvara u veću snagu i izdržljivost.
Paraliza
Treća mogućnost je paraliza o smrzavanje odnosno gubitak sposobnosti reagiranja i pokušaj prikrivanja nemoći. Paraliza – kao odgovor – nada se da će prijetnja proći a da ne primijeti našu prisutnost . U isto vrijeme važno je zapamtiti da kada se ova reakcija aktivira, gubimo kontrolu nad lokomotornim sustavom (odgovornim za kretanje mišića) i stoga ostajemo nepokretni.
Na ovaj način mozak uživa u hitnim situacijama sustav preživljavanja koji se aktivira ultrabrzo i nesvjesno . Stvar od nekoliko milisekundi koja nas ponekad navede da damo nesretan odgovor. Zapravo, u mnogim prilikama sam odgovor povećava opasnost. Zbog toga postoji velika kategorija struka osposobljenih za djelovanje u izvanrednim situacijama.
Mozak je opremljen sustavom za preživljavanje u kritičnim situacijama koji se aktivira ultrabrzo i nesvjesno. Stvar od nekoliko milisekundi koja nas ponekad navodi da damo nekalibriran odgovor na situaciju.
Aktivacija alarmnog sustava i preživljavanje: kakve posljedice?
Sigurna i neposredna posljedica nakon što kritična situacija prođe je fizička i emocionalna iscrpljenost . Ovo ekstremno stanje umora rezultat je trošenja i može trajati više od jednog dana. U nekim slučajevima može trajati unatoč snu ili odmoru. To se događa jer su svi neuronski i fizički resursi usmjereni na preživljavanje i prevladavanje kritične situacije. Posljednja faza je dakle obnova izgubljene energije.
Osim na umor druga posljedica je trag koji situacija ostavlja u našem sjećanju. To se događa jer amigdala i hipokampus (struktura odgovorna za fiksiranje novih informacija i stvaranje sjećanja) rade zajedno. Amigdala aktivira hipokampus toliko intenzivno da ostavlja snažan utisak u pamćenju. Iz tog razloga općenito pamtimo kritične situacije tijekom cijelog života i to s velikim brojem detalja.
Ekstremna posljedica aktivacije mozga u kritičnim situacijama je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) . Ovo se stanje razvija kada postoji vrlo visoka razina fizičke aktivacije i kada je dominantna emocija strah.
Ovaj sindrom koji zahtijeva ciljanu psihoterapiju karakteriziraju prisjećanja na velike trenutke tuga te stalna percepcija prijetnje u okolnom okruženju.
Na kraju, važno je to zapamtiti mozak može naučiti bolje reagirati na opasne ili kritične situacije. Obuka, protokoli za korištenje u hitnim slučajevima i strategije samoobrane ključni su elementi koji mogu poboljšati naš odgovor.
