Kada govorimo o ljubavi, uvijek se čini da je više sinonim za bolje, ali vjerovati ovoj laži je kao gutati otrovnu pilulu prerušenu u slatkiš. Ako analiziramo trenutke proživljene s ljudima koje volimo i shvatimo da mnoge od njih karakterizira patnja, to znači da nešto nije u redu... Pretvorili smo se u žrtve onoga što nazivaju ljubavlju.
Voljeti nije patnja, nije stalno žrtvovati sebe i uvijek se slijepo bacati. Voljeti nije zatvarati oči, nije opravdavati ni ono neizrecivo niti praštati bilo što iz sažaljenja . Voljeti nije biti ovisan, to nije razvijanje pupčane vrpce koja nas vezuje za našeg partnera.
Ljubav nije samo pitanje kvantitete nego i kvalitete. Voljeti nije prezaštititi to nije trčanje za osobom koja rješava sve njene probleme ili stvaranje obrambenog mjehura od sapunice oko djeteta zarobljenog u tijelu odrasle osobe. I naravno, voljeti ne znači završiti uništen na fizičkoj i mentalnoj razini: ako naš odnos negativno utječe na našu emocionalnu ravnotežu ili čak naše zdravlje i fizički integritet, sigurno volimo previše.
Ideja da prava ljubav ne želi ništa zauzvrat izmišljotina je pokornih: ako dajete, želite i primati. Reciprocitet je prirodan.
-Walter Riso-
Maske u paru
Čini se da između njih postoji veliki jaz muškaraca i žena što razdvaja njihov način poimanja i suočavanja s odnosima. Kulturološke vrijednosti, stečeno obrazovanje, obiteljsko okruženje u kojem je netko odrastao, pa čak i sama biologija igraju temeljnu ulogu u ovom problemu.
Iskustva iz djetinjstva s našim referentnim osobama, posebno našim roditeljima, imaju temeljni utjecaj na način na koji se odnosimo prema drugima tijekom života. Bolne i teške situacije, emocionalni nedostaci, odsutnost važnih figura ili nedostatak granica samo su neki od čimbenika koji obilježavaju naš način traženja i davanja ljubavi.
S jedne strane, neke žene teže upravljati ljubavlju razvijanjem snažne veze ovisnost ili opsjednutost drugom osobom. Tu rijeku emocija doživljavaju na vrlo intenzivan način i izražavaju kroz potrebu za brigom i razumijevanjem od strane drugih prema kojima često preuzimaju ulogu spasitelja. . Iz tog razloga, može se dogoditi da neke žene reagiraju s ogromnim suosjećanjem na partnerove greške i odbiju vidjeti bol u vlastitom životu.
Ako je pojedinac sposoban produktivno voljeti, voli i sebe; ako samo zna voljeti druge, ne zna uopće voljeti.
-Erick Fromm-
S druge strane, mnogi muškarci umjesto toga izbjegavaju emocije strategijama otuđenja, primjerice razvijanjem opsjednutosti poslom, konzumiranjem droga ili ulaganjem svog slobodnog vremena u hobije koji ostavljaju malo vremena za razmišljanje. To su gotovo uvijek strategije usmjerene na blokiranje emocija i generirane nesposobnošću da se njima upravlja i razumije . Nastaju željom da se ne suočimo s nelagodom ili problemima jer oni predstavljaju golem i nesavladiv teret koji rađa osjećaj srama ili osjećaj krivnje što je najbolje izbjegavati.
Ovakva ponašanja mogu se pojaviti i kod muškaraca i kod žena. Općenito, međutim, možemo reći da su prvi skloni razviti stavove pretjerane brige i žrtvovanja kao strategiju traženja i pružanja ljubavi, dok se drugi pokušavaju zaštititi i izbjeći patnju fokusirajući se na ciljeve koji su više vanjski nego unutarnji, više neosobni nego osobni.
Kada puno postane previše?
Vrlo često nismo zadovoljni vezom nego negiramo stvarnost govoreći si da samo prolazimo kroz loše vrijeme. To iskustvo opravdavamo time da su sve ljubavne priče na početku tako strastvene, a onda burne do kraja.
Opraštamo postupke drugih uvjeravajući sebe da će se oni promijeniti Istina, iza svega toga ne stoji ništa osim našeg straha od patnje : imamo strah od samoće
Tko se nikada nije zaljubio, a da mu nije uzvraćeno? Ili od
Sentimentalne situacije koje možemo doživjeti su najrazličitije, a iz tog razloga i pogreške koje činimo i strategije koje koristimo da bismo se zavarali i koje izmišljamo kako bismo ublažili bol.
Krivnja, sram i strah glavni su motivi za laganje.
-Daniel Goleman-
Možda bismo mogli pronaći slične epizode koje se ponavljaju nekoliko puta čak i kad se ljudi promijene, kad bismo stali analizirati naše ponašanje kad smo s nekim i ponašanje našeg partnera kad je s nama. Ljubav ulazi i izlazi iz naših života, ali uvijek se spotičemo o iste prepreke.
Dođe vrijeme kada se nađemo uronjeni u začarani krug koji se samo ponavlja. Ne možemo se iz toga izvući, a ni sami ne znamo kako smo do toga došli. Opet ista dramatična melodija, isti gorki akordi... Problem je što koliko god se orkestar mijenjao, režija si i dalje ti. Čak i ako je osoba drugačija, čak i ako je trenutak koji proživljavate drugačiji, čak i ako ste si obećali da nećete činiti iste greške, opet ste tu. Ovdje opet volite previše i previše loše.
Tragovi prošlosti
Zašto nam se to događa? Ponašanja koja naučimo kad smo mali i počnemo se povezivati s drugima ostaju fiksirana u nama i nastavljamo ih provoditi tijekom života. Zbog toga je njihovo napuštanje ili mijenjanje veliki izazov i uvijek nam se čini teškim i opasnim. Ali još je teže osvijestiti to i suočiti se sa situacijom kakva je biti u stanju jasno vidjeti sve što se događa.
Tajna je započeti razumi nas pitajući se zašto neprestano tražimo nekoga o kome ćemo se brinuti ili štititi
Ako naš način doživljavanja ljubavi povrijedi nas ili povrijedi osobu pored nas, ali ne učinimo ništa da razumijemo i promijenimo svoj život to nikada neće biti put rasta već borba za opstanak. Ako je voljeti bolno, vrijeme je da volimo sebe kako bismo zaustavili tu bol.
Voljeti sebe početak je doživotne ljubavne priče.
-Oscar Wilde-
