Generalizirani anksiozni poremećaj

Svima nam je na ovaj ili onaj način poznat pojam tjeskobe. Znamo da na svaku osobu djeluje drugačije i da postoje različiti poremećaji vezani uz nju. Jedan od njih je generalizirani anksiozni poremećaj . U DSM-5 Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja Anksioznost se definira na različite načine. Među njima nalazimo generalizirani anksiozni poremećaj ili GAD.

Ovaj poremećaj karakterizira prisutnost prekomjerne i uporne tjeskobe i briga koje je oboljelom teško kontrolirati u vezi s događajima ili aktivnostima povezanim s tri ili više simptoma fiziološke hiperuzbuđenosti. Za dijagnozu GAD-a tjeskoba ili zabrinutost moraju biti prisutni gotovo svaki dan tijekom najmanje 6 mjeseci .

Evolucija generaliziranog anksioznog poremećaja (GAD)

DAG je u početku predstavljen kao Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja (DSM-III APA 1980). Međutim, više se koristi kao rezidualna dijagnoza za pojedince koji ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije za druge anksiozne poremećaje (1).

U publikaciji DSM-III-R DAG je definiran kao kronična i sveprisutna briga (2). Kasnije u publikaciji DSM-IV-TR DAG je označen kao pretjerana tjeskoba i zabrinutost koja se javlja većinu dana tijekom najmanje šest mjeseci povezana s raznim događajima i aktivnostima .

Briga uzrokuje uznemirenost i/ili funkcionalno pogoršanje i povezana je s najmanje tri od sljedećeg:

• Nemir, napetost ili nervoza.
Lako umor.
• Poteškoće s koncentracijom ili gubici pamćenja.
• Razdražljivost.
Napetost mišića.
• Promjene spavanja.

Terapija lijekovima i terapija kognitivno-bihevioralne (TCC) se čini učinkovitim u liječenju GAD-a (3 4 5). Kod ovog poremećaja lijekovi mogu biti učinkoviti u smanjenju simptoma tjeskobe. Međutim, čini se da oni nemaju značajan utjecaj na zabrinutost koja je obilježje GAD-a (3).

Teorijski referentni modeli za generalizirani anksiozni poremećaj

Model izbjegavanja briga i DAG (MEP)

Model izbjegavanja brige i DAG (6) temelje se na Mowrerovoj bifaktorskoj teoriji straha (1974). Ovaj model zauzvrat proizlazi iz Foa i Kozakovog modela emocionalne obrade (7 8).

MEP definira brigu kao verbalnu jezičnu aktivnost koja se temelji na mišljenju (9) koja inhibira doživljene mentalne slike i povezano somatsko i emocionalno uzbuđenje. Ova inhibicija somatskog i emocionalnog iskustva izbjegava emocionalnu obradu strah što je teoretski neophodno za pravilnu prilagodbu i izumiranje (7).

Model netolerancije neizvjesnosti (MII).

Prema modelu netolerancije neizvjesnosti (MII). Osobe s GAD-om smatraju da su situacije neizvjesnosti ili dvosmislenosti stresne i uznemirujuće te doživljavaju kroničnu zabrinutost kao odgovor na takve situacije. (10)

Ove osobe vjeruju da im briga služi ili im pomaže da se učinkovitije nose s događajima kojih se plaše ili da spriječe pojavu takvih događaja (11 12). Ova zabrinutost zajedno s osjećajima tjeskobe koji je prate dovodi do negativnog pristupa problemu i kognitivnog izbjegavanja koje pojačava zabrinutost.

Točnije, ljudi koji održavaju a negativan pristup problemu : (10)

• Predstavljaju a nedostatak povjerenja u njihovoj sposobnosti rješavanja problema.
• Probleme doživljavaju kao prijetnje.
• Osjećaju se frustrirano kada se suoče s problemom.
• jesam pesimisti o ishodu nastojanja da se problem riješi.

Ove misli samo pogoršavaju zabrinutost i tjeskobu (10).

Metakognitivni model (MMC)

Wellsov metakognitivni model (MMC) pretpostavlja da osobe s GAD-om doživljavaju dvije vrste briga: tip 1 i tip 2. Briga tipa 1 odnosi se na sve brige o nekomnitivnim događajima kao što su vanjske situacije ili fizički simptomi (Wells 2005).

Prema Wellsu, osobe s GAD-om brinu se zbog briga tipa 1. Boje se da je zabrinutost nekontrolirana i da bi mogla biti suštinski opasna. Ovu brigu o brizi (tj. meta-brigu) Wells naziva Briga tipa 2 .

Zabrinutost tipa 2 povezana je s nizom neučinkovitih strategija usmjerenih na izbjegavanje zabrinutosti kroz pokušaje kontrole ponašanja, misli i/ili emocija. (10)

Model deregulacije emocija

Model deregulacije emocija (MDE). Temelji se na literaturi o teoriji emocija i regulaciji emocionalnih stanja općenito . Ovaj model se sastoji od četiri glavna faktora: (10)

• Prvi faktor utvrđuje da ljudi koji pate od generaliziranog anksioznog poremećaja doživljavaju emocionalno pretjerano uzbuđenje ili emocije intenzivnije od onih koje doživljava većina ljudi. To se odnosi i na pozitivna i na negativna emocionalna stanja, ali posebno na negativna.

• Drugi faktor pretpostavlja slabo razumijevanje emocija osobe s GAD-om. To uključuje nedostatak u opisu i označavanju emocije . Također uključuje pristup i primjenu korisnih informacija koje uključuju emocije.

• U usporedbi s više negativnih stavova na emocije prema drugima.

• Četvrti faktor minimalna ili nikakva adaptivna regulacija emocija od strane pojedinaca koji posjeduju strategije suočavanja koje potencijalno rezultiraju emocionalnim stanjima koja su gora od onih koja su u početku namjeravali regulirati.

Model generaliziranog anksioznog poremećaja (MBA) temeljen na prihvaćanju

Prema autorima Roemeru i Orsillu, MBA uključuje četiri aspekta:

• Unutarnja iskustva
• Problematičan odnos s unutarnjim iskustvima.
• Iskustveno izbjegavanje
• Ograničenje ponašanja

U tom smislu kreatori modela sugeriraju da Pojedinci s GAD-om reagiraju negativnim reakcijama na svoja unutarnja iskustva i motivirani su pokušati izbjeći ta iskustva implementirajući ga i na bihevioralnoj i na kognitivnoj razini (kroz opetovano sudjelovanje u procesu brinuti se ) .

Možemo reći da pet teorijskih modela dijeli vrlo važan dio: izbjegavanje unutarnjih iskustava kao strategiju suočavanja. Posljednjih godina istraživanja su znatno napredovala u smislu teoretiziranja poremećaja. Međutim, čini se jasnom potreba za nastavkom temeljnih istraživanja počevši od ispitivanja prediktivnih komponenti ovih pet modela.