Djeca oponašaju odrasle: zašto se to događa?

U dobru i zlu, djeca oponašaju odrasle. Gotovo nesvjesni toga, njihovi nas dječji pogledi proučavaju i promatraju, stječu stavove, kopiraju geste, asimiliraju riječi, izraze, pa čak i uloge. Jasno je da naši mališani nikada neće biti točne kopije svojih roditelja; no otisak koji ostavljamo na njima često je presudan.

Govorimo o činjenici koja je sa stanovišta razvojne psihologije uvijek bila jasna. Albert Bandura na primjer, on je renomirani psiholog u području socijalnog odgoja budući da je u svoje vrijeme opisao ključni pojam kao što je model. Prema ovom pristupu, ljudi uče oponašanjem ponašanja koja ih okružuju i društvenih modela s kojima rastu ili dolaze u kontakt.

Kao rezultat toga, djeca ne oponašaju samo svoje roditelje. Kao što dobro znamo, mališani ne žive u izolaciji. Danas dolaze u kontakt s više društvenih podražaja s modelima koji daleko nadilaze kućno i školsko okruženje. Ne smijemo zaboraviti ni televiziju i te nove tehnologije među kojima se kreću od malih nogu kao pravi starosjedioci.

Sve što vide, sve što čuju, sve što ih okružuje utječe na njih i određuje njihov karakter. Odrasli su to veliko kazalište likova koje oponašaju i koji će na kraju utjecati na njihovo ponašanje, pa čak i na način na koji vide svijet. Pozivamo vas da zajedno istražimo ovu temu.

Učenje je dvosmjerno: učimo iz konteksta, a kontekst uči i mijenja se zahvaljujući našim postupcima.

-Albert Bandura-

Zašto djeca oponašaju odrasle?

Znamo da djeca oponašaju odrasle ali... zašto? Razvojni psiholog Moritz Daum sa Sveučilišta u Zürichu ističe zanimljiv aspekt. Ovo gotovo instinktivno ponašanje ljudi (kao i životinja) služi svrsi koja nadilazi učenje. Oponašanje također pomaže u izgradnji osjećaja pripadnosti pomaže identificirati se s određenom skupinom.

Ali onda je istina da djeca su kao spužve i koji su skloni oponašati sve što vide? I također u kojoj dobi počinju promatrati svoju okolinu, počevši od modeliranje ? Analizirajmo ove i druge točke.

Kada djeca počinju oponašati odrasle?

Znamo da mimikrija počinje u ranoj dobi. Neka novorođenčad kopiraju pokrete lica kao što je isplaženje jezika. Međutim, tek nakon prve godine života taj mehanizam sazrijeva.

Sa šest mjeseci beba već razumije namjerno ponašanje. Što to znači? To znači da, na primjer, kad vidi mamu i tatu kako mu prilaze da ga pokupe, osjeća se dobro. On već razumije što mu je ugodno, a što nije u svakodnevnoj rutini. Sve to čini osnovu koja će mu omogućiti da prepozna obrasce i ponašanja kako bi počeo shvaćati da iz određene radnje proizlazi druga.

Između 19 i 24 mjeseca djeca počinju kopirati mnoge radnje koje vide da drugi čine. Oponašaju svoje roditelje, stariju braću i sestre, ali i ono što vide na televiziji. Čine to kako bi učili, ali i kako bi bili ravnopravni s drugima kako bi se osjećali dijelom društvene skupine.

Biraju li djeca koga i što će imitirati?

Suočeni s pitanjem oponašaju li djeca isključivo iz mimetičkih razloga ili radije biraju koga će kopirati, a koga ne, zanimljivo je znati da postoje određeni podražaji koje cijene više od drugih. Zapravo je uočeno da kada je dijete okruženo vršnjacima a kao odrasli bit će skloni oponašati ponašanje svojih vršnjaka. Zrcalni neuroni puno se više aktiviraju kada se nađete pred nekim sličnim karakteristikama kao vi.

Međutim, kada dijete treba nešto posebno naučiti, obraća se odraslima. Ovo je načelo dio teorija razvojnih zona proksimalno od Leva Vigotskog. To jest, djeca znaju da uz pravu podršku mogu prijeći na sljedeću razinu na drugu razinu veće kompetencije. Ali za to su im potrebni stručni uzori ili odrasli.

S druge strane postoji detalj koji je nedvojbeno zanimljiv. Prema studiji koju je provela dr. Victoria South na Sveučilištu u Londonu, 18-mjesečna djeca već imaju tendenciju oponašanja onoga što im je poznato što se ponavlja nekoliko puta i što je također popraćeno jezikom. Zapravo, na taj način sazrijevaju komunikacijski procesi.

Djeca ne znaju je li ono što oponašaju dobro ili nije

U istraživanju koje je provelo sveučilište Yale došlo se do zanimljivog otkrića. Derek Lions, autor ovog istraživanja, navodi da djeca u određenoj fazi svog života pretjerano i mimetički oponašaju odrasle. Preoponašanje se događa tijekom prvih pet godina života.

• To znači da im još uvijek nedostaje kritički smisao ili onaj sofisticiraniji način razmišljanja koji im omogućuje da zaključe da je ono što odrasli rade ili govore primjereno korisno ili moralno.

• Uzmimo primjer. Tijekom ovog istraživanja proveden je eksperiment: skupina odraslih pokazala je trogodišnjoj djeci kako otvoriti kutiju. Procedura je bila namjerno složena uz dodatak potpuno beskorisnih i gotovo smiješnih koraka kako bi se odgodilo otvaranje kutije.

Kad su djeca to sama isprobala, rezultat je bila kopija svakog pojedinog koraka koji su izveli odrasli, čak i onih beskorisnih.

Isti eksperiment izveden je na drugoj skupini djece iste dobiod kojih se tražilo da vježbu izvedu bez ikakvog primjera bez prisutnosti odrasle osobe koja je glumila model. Djeca su vježbu rješavala bez dodatnih koraka.

Zaključna razmišljanja

Svi ovi podaci podupiru našu intuiciju. Mališani uče kroz promatranje onoga što ih okružuje s posebnom pažnjom na roditelje. Budite njihovi glavni modeli to podrazumijeva veliku odgovornost, možda i najvažniju od svih.

Od nas će naučiti razlikovati što je ispravno, a što krivo. Svaka će odrasla osoba neko vrijeme biti to ogledalo u kojem će se ogledati i oponašati. Stoga moramo paziti na svako naše ponašanje, svaku gestu i svaku riječ kako bi bili njihova odskočna daska prema sreći i blagostanju.