Na drugom kraju pa sam svoj prvi članak odlučio nasloviti o suosjećanju sve rjeđa emocija. Zato se, suočen s ljubaznom gestom, osjećam kao da svjedočim priči koja nadilazi drugu stranu stvarnosti.
Vrijeme je da idemo kući. Redakcija je sada prazna. Mobitel zvoni još jednom. Javljam se i opet samo nerazumljiv glas. Linija se prekida. Pitam se tko bi s druge strane mogao biti tako uporan. Vrijeme je da idemo kući.
Kiša je sve intenzivnija. Usporavam sa 110 na 80. Oprezan sam. Autoput je prazan. 23.30 je, a ljudi su već doma i pripremaju se za sutra. Danas je padala kiša. Ulicama hara od šest ujutro, a prema vremenskim prognozama neće prestati još dva-tri dana. Mobitel ponovno zvoni. Nikada ne odgovaram dok vozim .
Munja na horizontu daje mi shvatiti da je današnja kiša bila samo aperitiv. Oluja se približava i bolje je što prije biti doma ako ne želim završiti pod njezinim bijesom.
Parkiram na ulici, izađem iz auta i odem kući. Munje obasjavaju nebo, a grmljavina koja slijedi je uvod u najveću poplavu mog života. Vješam jaknu, presvlačim se i opuštam. Opet mobitel.
Spremni kažem.
Mislio sam da te neću dobro čuti, odgovara muški glas.
s kim da razgovaram pitam.
Ja sam Alberto tvoj djed.
Ostajem tih nekoliko sekundi.
Već sam ti rekao da sam ja djed.
Moj djed je mrtav, ljutito odgovaram. Nikada ga nisam sreo trideset i devet godina....
Na drugom kraju noći
Iz ove neugodne situacije izvlači me udar groma. Odmah nakon toga primjećujem da je linija prekinuta. Ili sam možda ja taj koji je poklopio. ja ne znam Nikada nisam volio zezancije. Moj djed mrtav je trideset i devet godina i nikad ga nisam upoznao ali svatko tko zna nešto o mojoj obitelji zna.
Pogledam na sat, već je ponoć. Kakva večer. Sjednem na sofu da pročitam članak koji sam ostavio napola dovršen i zatim idem spavati. Počnem čitati i telefon ponovno zazvoni. odgovaram.
Normalno je biti skeptičan jer nismo navikli razgovarati s našim umrlim rođacima . Ali ne brinite, to je samo iskustvo, jedna od onih priča zagrobni život koji ti se toliko sviđa. S vremenom ćeš to moći objektivnije procijeniti, kaže glas s druge strane.
Koje ste godine rođeni? pitam bez razmišljanja.
Godine 1920. - odgovara - 8. svibnja 1920. godine
Tko tvrdi da poriče neobjašnjivo, ne može ništa otkriti. Stvarnost je bunar enigmi.
-Carmen Martín Gaite-
Kiša snažno udara po prozorskim staklima. Oluja postaje jača i svjetla počinju slabiti. Datum rođenja je točan. Ali ni to ne dokazuje mnogo.
Moram ti reći da mi je drago vidjeti da me imaš u vitrini u dnevnoj sobi i da me nosiš oko vrata dodaje glas.
Ustajem i trčim prema prozoru. U ovoj sam kući tek dva mjeseca i još me nitko nije posjetio. Kako bi čovjek s druge strane znao da imam fotografiju svog djeda u dnevnoj sobi? A kako on može znati da ja oko vrata imam privjesak koji je njegov djed nosio cijeli život?
Ne brini, nemoj se bojati, sjedni, pokušaj mi smiriti glas.
Slušaj jel ovo šala ako netko stavi kameru u kuću zvat ću policiju odgovaram bijesan. Sjedim i pokušavam ostati miran. Čini se da ću živjeti svoju priču iz zagrobnog života. Sada znam da ovaj buran dan neću lako zaboraviti.
Na drugom kraju razbiti kalup
Znam da je ovo što ti se događa neobično, učili su te da je pričanje s mrtvima ludost i sad misliš da te netko zeza ili da si poludio. Pomislite da nije sve u životu onako kako se čini. Kao djecu uče nas da imamo viziju života i to nas ometa u prihvaćanju drugih stvarnosti, nastavlja glas. Ne vjerujte svemu što vidite ili svemu što kažu . Sumnjajte u sve i vjerujte svom osobnom iskustvu.
Smrt ne postoji kćeri. Ljudi umiru samo kad se zaborave... ako me se znaš sjećati uvijek ću biti s tobom.
-Isabel Allende-
Moja nevjerica je totalna. Zagrobni život, fenomeni koji se manifestiraju na drugom kraju života oduvijek su mi privlačili pažnju, ali sada kada sam u njemu osjećam samo sumnje. Moj um odbija vjerovati u to. Iz čudnog razloga osjećam veliku naklonost prema djedu kojeg nikad nisam upoznao. Nosim to duboko u sebi. Možda zato što nisam mogla provoditi vrijeme s njim osjećam tu veliku i posebnu ljubav.
Da vidimo čak i ako pretpostavimo da je istina da si ti moj djed... Kako si me uspio nazvati? pitam.
Zahvaljujući oluji otvorio se kanal. Nije uvijek lako stupiti u kontakt sa svojim planom, ali postoje situacije koje to olakšavaju. Naši su svjetovi vrlo bliski, ali u isto vrijeme i vrlo daleki. Zauzimamo isto mjesto ali na različitim dimenzijama; zato se ne možemo vidjeti odgovara on.
Novi cvijet
Razumijem, čim oluja završi, nećemo više moći razgovarati? pitam.
Ne znam, možda će ipak biti teže, neću provoditi puno vremena ovdje gdje jesam, moram odustati od ovog plana da se vratim tvojima. Malo je vremena ostalo za tvoju priču o zagrobnom životu.
kako to misliš - pitam začuđeno - da ćemo se vidjeti na ovom katu?.
Možda da, ali nećemo se prepoznati, odgovara.
Objasni se, potičem, zaintrigiran.
jesam Kada napustimo tijelo, pregledavamo ga što smo naučili dobro i loše. A ako možemo riješiti neriješene stvari, hoćemo. Trebao ti je ovaj dokaz da nastaviš svoj rast, uvijek si se pitao postoji li život s druge strane, ali do danas nisam uspio stupiti u kontakt s tobom.
Zašto? – pitam – zašto ne biste mogli?.
Niste bili spremni za odgovore. Unatoč tvojoj sklonosti da vjeruješ u znakove koji bi mogli doći s drugog kraja, ne bi mi vjerovao . Sad kad ti
Čekati! plakati. Mogu li znati gdje ćeš se roditi?
Ne znam, mogao bih se roditi u tijelu žene ili muškarca. I neću se sjećati ničega o ovom životu, možda izoliranog sjećanja koje će moj um protumačiti kao neobičnost, ali ništa drugo.
Djed….
reci mi
Hvala ti, uvijek sam te nosio u srcu i uvijek ću te nositi.
I ja to znam. Sad moram ići, volim te.
I ja…. linija pada.
Legnem na sofu. Bez riječi gledam u strop u nevjerici. Moj um juri između vjere i autosugestija .
Trnoružica
Ima četiri godine i samo se želi igrati i spavati. Zove se Alberto kao i njegov pradjed. One godine kada sam razgovarao s djedom upoznao sam suprugu i nedugo nakon toga rodio nam se sin .
Taj kišni dan donio je veliku promjenu u moj život. Događaji su se odvijali brže nego što sam mogao zamisliti, ali bili smo sretni. Alberto je zaigran i voli otvarati sve ormare. Ponekad me njegova energija iscrpi i iscrpljena padnem na sofu.
Uđem u spavaću sobu i nađem sve ladice prazne. Sve na podu u neredu. Alberto sjedi na tepihu i igra se nekim draguljima. Trčim do njega i podižem ga. Pogledaj nered sad ga pokupi, izgrdit ću ga.
Primjećujem da je oko vrata stavio djedov privjesak. Nosila sam ga prvi i zadnji dan kad sam razgovarala s njim. Mislio sam da je ispunio svoju misiju i skinuo sam ga. Mnogo sam puta pomislio da je to poveznica moje priče iz zagrobnog života s djed .
Posegnem da ga uzmem, ali mali Alberto se opire. Dušo, moramo ga vratiti, bio je djedov i mogao bi se pokvariti. Gleda me namršteno, nije tvoj, moj je.
Ne želim se upustiti u beskrajnu bitku s njim. Njegova je majka bila tvrdoglava, kao i ja. Krenuo je za nama. Samo mu kažem da ću ti ga jednog dana dati, ali ne danas. Premalen si i ne bih volio da se izgubi.
Ne daš mi ga jer je već moj opet ogorčeno odgovara.
O da, a tko ti je dao? pitam.
Gospođa u dnevnoj sobi.
Koja dama?
Mame nema kod kuće, au dnevnom boravku je samo... - blijeda sam - fotografija moje prabake.
