Vrijeme nikada ne prestaje biti nevjerojatan paradoks . S jedne strane to nije ništa više od ljudskog izuma. Možda jedan od najkorisnijih ali i jedan od onih kojima najviše robujemo.
Također se često događa da kada trebamo da brzo prođe, čini se suprotno; dok se u najljepšim trenucima njegova brzina ubrzava. Sekunde sporo prolaze kad smo u čekaonici, dok lete dok večeramo s prijateljima i zabavljamo se.
Bilo da je to iz ovog ili onog razloga njegov hod ili jednostavno postojanje lako se pretvara u nestrpljivost, uznemirenost i anksioznost . Anksioznost koja kombinira strah i iščekivanje. Jer svi znamo da ne možemo kontrolirati sve što će se dogoditi kao što znamo da najvjerojatnije neće sve što nam budućnost sprema biti pozitivno. Život će, koliko god ga pokušavali predvidjeti, prije ili kasnije biti nepredvidiv.
-Eleanor Roosevelt-
Sat koji je ubio rudara
Ispričat ćemo vam malu priču. Priča o grupi ljudi zarobljenih u rudniku bez izlaza. Srećom, uspjeli su prenijeti situaciju vani i stoga čekaju da budu spašeni. Nakon procjene situacije rečeno im je da će trebati najmanje tri sata da se očisti izlaz iz rudnika i dovedu na sigurno.
S druge strane ista eksplozija koja im je blokirala izlaz također je ugrozila krov i postoji opasnost da bi se svakog trenutka mogao srušiti iznad njihovih glava . Na njihovim licima vidi se odraz straha od prijetnje nečim novim kolaps . Oni su vješti rudari i jako dobro znaju da bi bilo potrebno vrlo malo da ih se zatrpa ispod tone kamenja.
Od svih zarobljenih rudara samo jedan ima sat. Ovog rudara neprestano pitaju koliko je sati sve dok vođa rudara ne odluči učiniti nešto kako bi riješio rastuću kolektivnu tjeskobu. Zatim zamoli vlasnika sata da skupinu obavijesti o vremenu samo pri svakoj promjeni vremena i naredi svojim pratiteljima da ga ništa ne pitaju.
Na kraju spasilački tim pronalazi put do rudnika. Malo po malo uspijevaju oporaviti sve rudare osim vlasnika sata koji je umro zbog a srčani udar .
Kako se ovo moglo dogoditi? Jer to je bio jedini rudar koji je smio biti u kontaktu s izvorom tjeskobe i on je stoga bio jedini čija se tjeskoba popela na vrlo visoke razine. Nadalje, vrijeme za njega nije prolazilo i završio je tako što je progutao vlastiti život.
Ništa nas ne stari brže od stalne misli da starimo
-Georg Christoph Lichtenberg-
Što možemo naučiti iz ove priče?
To vrijeme prestaje kada popravimo intenzivno i koja naprotiv trči kad u nju s vremena na vrijeme zavirimo. Rudari koji nisu imali sat nisu imali što raditi nego usredotočiti svoje misli na bilo što drugo osim na otkucaje kazaljki, a zatim su se mogli usredotočiti na ono što će učiniti kada izađu odande.
Naprotiv rudar sa satom koji nije spašen nije mogao učiniti ništa osim usredotočiti se na svoj izvor tjeskobe . Sat je kriv um nije učinio ništa osim promatrao kako minute prolaze, gesta koja je pridonijela povećanju njegovog stanja tjeskobe sve dok nije dosegla razinu koju njegovo tijelo nije moglo podnijeti.
Kada postoji rizik da vrijeme postane tjeskobni poticaj, na nama je da odaberemo hoćemo li biti rudar sa satom ili oni bez njega. Možemo odlučiti želimo li da se naš um usredotoči na prolazak vremena ili želimo da preusmjeri svoju pozornost na misli ugodnije i prije svega manje uznemirujuće.
