Svatko od nas vodi svoju unutarnju bitku, neki čak i Treći svjetski rat. Bitka čije najvažnije detalje ne znamo uvijek jer su zabilježeni samo u glavama onih koji se bore . S druge strane, osoba s dobrim ili lošim namjerama rijetko zna koliko može biti opasna za sebe i druge.
Ova nesvjesnost je česta iz razloga koji nisu povezani s namjerom: naše um ona je poput lokomotive koja bez prestanka stvara misli na frenetičan i vrtoglav način . On razmišlja o svemu, postavlja hipoteze o svojoj okolini, stvara pretpostavke, stvara nove ideje i koncepte, razmišlja i promišlja, predviđa najgore i prosuđuje o drugima, a jasno io nama samima.
To neprestano lupanje nas muči, boli i ostavlja nam puno mentalnog smeća kao uspomenu. Znanstvenici kažu da imamo više od 60.000 misli dnevno. Procjenjuje se da mnoge od tih misli (oko 80%) kod većine ljudi su negativne toksične disfunkcionalne .
Većinu vremena djelujemo automatski. Na nas strahovito utječu naša uvjerenja koja su nastala u djetinjstvu i ukorijenjena kroz iskustva. Neka od tih uvjerenja su u našoj podsvijesti i iz njih proizlaze naše najneposrednije misli i prosudbe .
Um i njegove prijevare
Ako su neka od ovih uvjerenja pogrešna ili nezdrava, takve će biti i mnoge naše misli i prosudbe. Stalno osuđujemo sebe i druge. Posljedica svega toga očito je patnja. Naš um formulira prosudbe kao oblik zaštite opstanka ali to ne znači da ti sudovi uvijek služe svrsi za koju su formulirani.
Mislimo da druga osoba ima isto stajalište kao i mi i dijelom zbog toga toliko patimo. No, svatko život gleda kroz različite naočale i ono što za nas ima određeno značenje vjerojatno će za druge imati drugačije . I u ime te laži da svi trebaju imati isto gledište (naše očito) usuđujemo se osuđivati jedni druge. Sudimo i sami sebi, zaboravljajući grešku koju činimo u prosuđivanju prošlosti od budućnosti, svjesni posljedica nekog postupka koje tada nisu bile izvjesne, samo vjerojatne kao i mnoge druge.
U svakom slučaju, nisu drugi ti zbog kojih se osjećamo loše. U stvarnosti oni su očekivanja koje imamo na druge kako bismo patili . Od drugih očekujemo da budu onakvi kakvima mi želimo, a ne možemo ih prihvatiti onakvima kakvi stvarno jesu. Ovo je početak i ujedno kraj bitke.
Paradoksalno, kad prestanemo osuđivati i gnječiti druge, prestajemo osuđivati i gnječiti i sebe jer način na koji sudimo obično se tiče i nas samih.
Prihvaćanje i ljubav liječe sve
Kada prihvatimo svoju bit u svim nijansama, počinjemo s nježnošću gledati na nijanse drugih. Kada vjerujemo da netko ne namjerava napasti duboko u sebi, možda je usred vlastite unutarnje bitke. On to čini nesvjesno kroz svoje emocionalne rane i svojim strategijama preživljavanja koje je naučio u djetinjstvu kada je tražio ljubav i prihvaćanje. Ponekad, zapravo, često je prošlost koji tjera osobu da djeluje onako kako djeluje .
Zbog ovoga kada vjerujemo da nas netko napada, nastojimo imati na umu da možda to ne čini svjesno to je sjena koju zamišljamo ili koju drugi projiciraju bez namjere, barem bez negativne namjere.
Ljubav se povećava kako se prosuđivanje smanjuje.
Moramo prihvatiti činjenicu da se ne ponašaju svi kako bismo željeli ili da im nije stalo do nas na način na koji bismo mi željeli nego na neki drugi način. Ovdje smo prije svega da volimo, a ne da osuđujemo, da osjećamo a ne da rasuđujemo. Ako netko nacrta krug da nas isključi, onda mi napravimo veći krug da ga uključimo .
Upamtimo da ljubav raste kako prosuđivanje postaje fleksibilno, suosjećajno i manje krut. Ljubav donosi sreću, ali osuda donosi patnju. Nije potrebno začeti Ljubav kao nešto što se može dati ili oduzeti kao okrepa ili kazna: mora se shvatiti na bezuvjetan način .
Žrtve ili odgovorni za vlastite bitke?
Ako prestanemo osuđivati i počnemo gledati srcem, naša će patnja početi nestajati. Ili biramo biti žrtve ili biti odgovorni . Žrtva se opravdava, okrivljuje, prigovara i odustaje. Odgovorna osoba, s druge strane, prihvaća činjenicu da ono što ima u svom životu ne ovisi o vanjskim okolnostima već je rezultat onoga što je sama stvorila i ona sama je jedina koja može promijeniti stvarnost.
Život će nam donijeti življena iskustva kako bismo otvorili oči, ali naša je odluka hoćemo li biti žrtve ili odgovorni . Oni koji ne uče iz vlastite povijesti osuđeni su na stalno ponavljanje istih grešaka. Bit će to iskustva različita u obliku, ali jednaka u biti.
