Zaboraviti ljubav je kao da pokušavate zagrebati površinu grafena: nemoguće. Jer postoje nezaboravna sjećanja, priče i doživljaji koji su ispisani sa strašću i tom magijom koja ostavlja neizbrisive tragove u našem sjećanju. Htjeli mi to ili ne, jučerašnje ljubavi nemoguće je izbrisati jer i one su nam pomogle da danas budemo ono što jesmo.
Libanonski pisac Khalil Gibran u jednoj je svojoj priči rekao da srce u jednom trenutku mora puknuti da bi se istinski otvorilo. Možda je istina da naučiš voljeti i da su slomljena srca ona koja skrivaju veću mudrost između redova svojih ožiljaka. U svakom slučaju i šire doživljena razočaranja i postoji jedna očita činjenica o sreći u kojoj se uživa: mozak nikada ne zaboravlja ono što je jednom volio.
Malo je važno što nam daju čarobne formule, savjete ili sofisticirane strategije da izbrišemo iz sjećanja onu osobu koju smo nekoć voljeli više od svega. Nema koristi. Jer ono što ste doživjeli ne zaboravlja se; jednostavno na kraju prihvatimo ovu odsutnost prihvaćajući ono što je bilo (i što više ne može biti) i dajući sebi priliku da proširimo svoje bogatstvo iskustava i učenja.
Prerezano uže može se opet vezati, može se zgrabiti, ali sada je prerezano. Možda ćemo se opet sresti, ali tamo gdje si me ostavio više me nećeš naći.
-Bertolt Brecht-
Našem mozgu nemoguće je zaboraviti ljubav
Ponekad je potrebno ostaviti vezu iza sebe i prekinuti je što prije. To je za dobro nas oboje sačuvati dostojanstvo i da se izbjegne ozljeda. Kako se s pravom kaže: raskid na vrijeme je jedini način da se izvučete u jednom komadu . Bez obzira na to je li prekid veze dogovoren ili ga poduzima samo jedan od dvoje partnera, patnja koja slijedi obično je ogromna.
Neka istraživanja pokazuju da je općenito potrebno između 6 i 18 mjeseci da se istinski preboli prekid. Zaboraviti ljubav je nemoguće jer nitko ne može promijeniti svoja sjećanja na naredbu. Ipak možemo regulirati emocionalni učinak i učiniti žalovanje osnovnim i nužnim putem kojim upravljate osjećajima kako biste prihvatili novonastalu situaciju.
Kao što dobro znamo ljubav je intenzivna emocija koja je ponekad kaotična, pa čak i neuredna. Niti jedna veza nije ista, zato postoje oni koji se s njom teže nose, dok drugi lako idu dalje. U svakom slučaju, zaboraviti ljubav je nemoguće zbog karakteristika našeg mozga. Pogledajmo više detalja u nastavku.
Emocionalna memorija i somatski markeri
Ljudska bića su u biti stvorenje emotivno koji je jednog dana naučio rasuđivati . Emocije su ta okosnica koja nas povezuje jedne s drugima. Zahvaljujući njima uspostavljamo veze, postajemo privrženi, prepoznajemo rizike i promičemo svoju dobrobit.
Sve ovo objašnjava zašto je ljubav tako važna za mozak. To je ta tkanina zbog koje se osjećamo sigurno i cijenjeno u toj društvenoj skupini koja čini par. Volite i budite voljeni daje smirenost bori se protiv stresa i straha. Kao činjenice kao što su izdaja, razočaranje, neočekivani ili sporazumni raskid uvijek uzrokuju bol.
S druge strane tu je naše emocionalno pamćenje. Kada uspostavimo emocionalnu vezu s nekim, stvara se više somatskih markera. To su iskustva koja mozak povezuje s intenzivnim emocionalnim senzacijama: poljupci, milovanja, zagrljaji, mirisi, razgovori i trenuci suučesništva... Sve to čini otisak blagostanja, sreće, iluzije zadovoljstva i tako dalje.
Ovi emocionalni markeri, kao i somatski, stvaraju se kroz vrlo otporan neurokrug. Drugim riječima, uvijek će ostati tamo. Iz tog razloga, ponekad je dovoljno da osjetimo miris ili posjetimo određeno mjesto da u tom trenutku iskrsnu ne samo sjećanja, već i osjećaji doživljeni u određenom prošlom trenutku.
Postoje ljubavi koje su dio nas i naše povijesti
Ako je ljubav nemoguće zaboraviti, to je i zbog više nego evidentne činjenice. Kad bismo mogli izbrisati taj odnos iz sjećanja, izbrisali bismo i sebe. Ljudi nisu samo od krvi i mesa nego i od priča.
Među sjećanjima vezanim uz prošla ljubav stoga se nalazi i naše prijašnje ja. Mlađa i naivnija verzija sebe koja je dopustila da nas netko nosi cijelim sobom. Mozak nikada neće odlučiti zaboraviti tu verziju našeg prošlog ja.
Učiniti to značilo bi napraviti korak unazad u našem osobnom rastu; jer sve što smo doživjeli, osjetili pa čak i propatili omogućilo nam je da budemo ono što jesmo danas. Šteta bi stoga bilo ostati bez ijednog zareza ili djelića našeg životnog puta. U dobru i u zlu, takvi smo mi i ljepota je u tome što imamo priliku nastaviti pisati bolje priče jer ljubav je uvijek vrijedna življenja.
