Postoje priče, odnosi i veze koje više ništa ne daju. Oni su kao struna koja je previše zategnuta kao zmaj koji želi pobjeći i koju više ne možemo držati kao vlak koji mora krenuti na vrijeme
Nismo spremni otići od ljudi koji su nam značajni ili prestati ulagati vrijeme i energiju u projekt, zanimanje ili dinamiku koja nam je nedugo prije bila važna. Recimo da nismo spremni jer je naš mozak vrlo otporan na promjene jer za ovaj divan i sofisticiran organ svaki prekid rutine ili navike podrazumijeva skok u prazninu koji je potreban strah .
Ta cerebralna sklonost da uvijek ostanemo u istim prostorima, istim zanimanjima iu društvu istih ljudi čini nam da je iznimno teško prijeći granice naše zone komfora. Ova gotovo opsesivna vezanost za ono što je poznato navodi nas da si govorimo stvari kao što je bolje da se još malo odupirem ili pričekam još malo da vidim hoće li se stvari promijeniti.
Međutim, mi to savršeno dobro znamo do određenih promjena nikada neće doći i da ponekad podnijeti malo više znači predugo čekati. Educirali su nas na klasičnoj i neopravdanoj ideji da ono što ne ubije ojača te da tko nešto ili nekoga napusti, to čini jer odustaje i zbog svoje volje
S onu stranu problema leži Ostaviti te situacije po strani barem na neko vrijeme nedvojbeno je čin hrabrosti i zdravlja.
Nije uvijek lako razumjeti kada je dosta
Kad se spotaknemo, padnemo i ozlijedimo, ne oklijevamo se odmah liječiti i da shvati da je bolje izbjegavati taj dio nogostupa jer je opasan. Zašto ne učinimo isto s našim odnosima i sa svakim od onih područja koja izazivaju osjećaje bol ili patnja? Ovo jednostavno pitanje ima odgovor koji sadrži složene i delikatne nijanse.
Prije svega, i koliko god nam se govorilo suprotno, u životu nema pločnika s rupama ni staza punih kamenja. Znamo da su ove metafore umorne, ali problem je u tome što se opasnosti u stvarnom životu ne mogu identificirati s takvom preciznošću.
Drugo, moramo zapamtiti da smo stvorenja s višestrukim potrebama: privrženost, članstvo, zajednica, zabava, seksualnost, prijateljstvo, posao...
Ove varijable čine da se osjećamo kao da moramo poduzeti prave skokove vjere kako bismo pokušali, eksperimentirali, pa čak i preživjeli. Ponekad stoga čak nudimo drugu i treću priliku manje podobnim ljudima jer naši mozak on je prosocijalan i uvijek će dati veću vrijednost povezanosti nego distanci prema poznatom u odnosu na nepoznato .
Sve nam to pomaže da shvatimo zašto nam je tako teško jasno vidjeti kada je nešto prešlo granicu kada su troškovi daleko veći od koristi i kada se um ponaša kao pravi neprijatelj tako što nam neprestano šapuće da ne odustajemo i ne dopustimo da budemo poraženi. Međutim, osnovna i bitna ideja mora biti integrirana u mozak: oni koji ostave po strani nešto što je štetno i što ne pruža sreću ne odustaju i opstaju.
Naučite otkriti svoju slast
Pronalaženje naše slatke točke je kao pronalaženje vlastite ravnoteže, vlastite psihološke i emocionalne homeostaze. Bilo bi pitanje da u svakom trenutku znamo što je najbolje i prikladno za nas same. Mora se, međutim, reći da ta sposobnost nije vezana uz intuiciju, već uz objektivno i precizno samoučenje stečeno kroz iskustvo, promatranje i zaključivanje iz vlastitog života zahvaljujući kojem se uči na vlastitim pogreškama i uspjesima.
Slatka točka je i ono stanje u kojem nam sve što postignemo, radimo i u što uložimo vrijeme i energiju čini dobro i zadovoljava nas. Trenutak sjena stresa zamračenja straha od suze ili krajnje iscrpljenosti umjesto toga ući ćemo u gorku točku : nezdravo područje iz kojeg moramo izaći što prije.
Mora se reći da se ova jednostavna strategija može primijeniti u bilo kojem aspektu našeg postojanja. Pronaći ovu slatku točku čin je mudrosti i osobni alat s kojim se prisjećate da sve u ovom životu ima granicu i
Počnimo aktivirati ovu slatku točku u našim danima kako bismo uživali u boljoj kvaliteti života.
