Luciferov učinak: postajemo li zli? naslov je knjige u kojoj Filip Zimbardo predstavlja svoj Stanfordski zatvorski eksperiment, jedan od najrelevantnijih eksperimenata u povijesti psihologije. Njegovi su rezultati promijenili viziju ljudskih bića o tome koliko kontekst u kojem se nalazimo može utjecati i koliko kontrole imamo nad svojim ponašanjem.
U ovoj knjizi Zimbardo nam postavlja sljedeće pitanje: Što tjera dobru osobu da postupi zlo? Kako se osoba ispravnih vrijednosti može uvjeriti da postupi nemoralno? Gdje je granica koja dijeli dobro od zla i tko je u opasnosti da je prijeđe? Prije nego što pokušamo pronaći odgovore, saznajmo što je Stanfordski zatvorski eksperiment.
Stanfordski zatvorski eksperiment: Porijeklo
Philip Zimbardo, profesor na Sveučilištu Stanford, želio je istražiti ljudsko biće u kontekstu odsutnosti sloboda .
Kako bi postigao ovaj cilj, Zimbardo je predložio simulaciju zatvora u nekim od objekata Sveučilišta. Zatim ih je napunio zatvorenicima i stražarima. Stoga je Zimbardo za svoj eksperiment angažirao neke studente koji su, u zamjenu za malu svotu novca, bili voljni igrati te uloge.
Stanfordski zatvorski eksperiment uključio je 24 studenta nasumično podijeljenih u dvije grupe (zatvorenici i zatvorski čuvari). Za povećati realizam i postići veće uživljavanje u te uloge zatvorenici su uhićeni iznenada (uz potporu policije), a zatim su u simuliranom zatvoru unutar Sveučilišta Stanford obučeni kao zatvorenici i dobili su identifikacijski broj. Stražari su dobili uniformu i baklju kako bi se bolje identificirali sa svojom ulogom autoriteta.
Stanfordski zatvorski eksperiment i zlo
Tijekom prvih trenutaka eksperimenta većina se zatvorenika ponašala kao da je riječ o igri i njihovo uživljavanje u ulogu bilo je minimalno. Naprotiv, stražari ponovno potvrđuju svoju ulogu vlast a kako bi se zatvorenici tako i ponašali počeli su svakodnevno provoditi prebrojavanja i neopravdane kontrole.
Stražari su počeli tjerati zatvorenike da poštuju određena pravila za vrijeme brojanja kako pjevati svoj identifikacijski broj; u slučaju neposluha prema naredbama morali su izvoditi sklekove. Te u početku bezazlene igre ili naredbe drugog su se dana pretvorile u stvarna ili nasilna ponižavanja zatvorenika.
Čuvari su kažnjavali zatvorenike ostavljajući ih bez hrane ili im onemogućavajući spavanje, držali su ih zaključane satima u ormaru, tjerali su ih da stoje goli sve dok nisu bili prisiljeni međusobno simulirati praksu oralnog seksa. Praćenje
Stanfordski zatvorski eksperiment obustavljen je nakon šest dana zbog nasilje do čega je dovela potpuna uživljenost učenika u svoju ulogu. Pitanje koje se sada nameće je zašto su zatvorski čuvari dosegli takvu razinu okrutnosti prema zatvorenicima?
Zaključak: snaga situacije
Nakon što je promatrao ponašanje čuvara, Zimbardo je pokušao identificirati varijable koje skupinu normalnih ljudi – bez patoloških simptoma – navode na takvo ponašanje. Ne možemo kriviti zločestost učenika u ulozi čuvara jer je formiranje obje grupe bilo slučajno i prije eksperimenta svaki je učenik bio podvrgnut testu o nasilju i rezultati su bili jasni: obranili su ga u nekoliko ili nimalo slučajeva.
Budući da je faktor morao biti nešto svojstveno eksperimentu Zimbardo je počeo vjerovati da je situacija koja je nastala u zatvoru nagnala miroljubive studente na zlonamjerno ponašanje.
Zanimljivo jer ono u što smo dovedeni vjerujemo jest da je zlo intrinzični čimbenik ljudske prirode i da postoje dobri i loši ljudi bez obzira na ulogu ili okolnosti u kojima se nalaze.
To znači da smo skloni smatrati da je sila nečije prirode ili osobnost znate jače od snage koja se može povezati s okolnostima ili ulogama. U tom smislu, Zimbardov eksperiment nam je pokazao suprotno i odatle dolazi do revolucije rezultata i zaključaka koji iz njega proizlaze.
Situacija zajedno s razinom svijesti osobe o kontekstu navodi je da se ponaša na ovaj ili onaj način. Dakle, kada nas situacija tjera da izvršimo nasilan ili zao čin, ako toga nismo svjesni, nećemo moći učiniti praktički ništa da to izbjegnemo.
U zatvorskom eksperimentu Stanford Zimbardo je stvorio savršen kontekst za zatvorenike da prođu kroz proces depersonalizacije u očima čuvara. Tu depersonalizaciju uzrokovali su različiti čimbenici kao što su asimetrija moći između čuvara i zatvorenika, homogenost grupe zatvorenika u očima čuvara, zamjena vlastitih imena identifikacijskim brojevima itd.
Sve je to uzrokovalo da čuvari vide zatvorenike kao zatvorenike prije nego što ih vide kao ljude s kojima mogu demonstrirati empatija i s kojima – u stvarnom kontekstu i stoga izvan simuliranog okruženja eksperimenta – dijele zajedničku ulogu: biti studenti.
Banalnost dobrote i zla
Posljednji zaključak koji nam je Zimbardo ostavio u svojoj knjizi jest da nema ni demona ni heroja - ili ih je barem puno manje nego što mislimo - jer dobrota i dobrota uvelike mogu biti rezultat okolnosti više od karakteristike ličnosti ili skupa vrijednosti stečenih tijekom djetinjstva. Ovo je u konačnici optimistična poruka: praktički svaka osoba može učiniti zlo, ali u isto vrijeme svaka osoba može učiniti i herojski čin.
Jedina stvar koju trebamo učiniti kako bismo izbjegli počinjenje zlih djela jest identificirati čimbenike koji mogu uzrokovati da se ponašamo okrutno ili zlo. Zimbardo nam u svojoj knjizi ostavlja dekalog protiv zloće kako bismo mogli djelovati protiv pritiska situacija koje možete konzultirati na ovoj poveznici.
Pitanje koje si možemo postaviti u ovom trenutku je:
