Ponekad ne stignem sve, ne stignem, ne stignem. Nemam dovoljno ruku, očiju i vremena za sve i svakog... ali nema tu ništa. Ovo nije relevantno jer poznavajući moje granice a znati gdje završavaju moje mogućnosti je ispravna i zdrava stvar. Razumijevanje da i ja trebam sebe i da imam puno pravo reći da ne mogu dalje je neophodno kako ne bih izgubila nit svog života.
Možda se čini ironično, ali Ako postoji emocionalna faza koju svi dosegnemo prije ili kasnije, to je faza osjećaja umora od umora. Ovo je nedvojbeno neodoljivo životno iskustvo: ne samo da postajemo zarobljenici tijela koje se guši, u našoj se glavi šire dvije misli koje viču unisono. Prvi ne radi ništa osim ponavljanja, nemoj stati, sad imaš toliko stvari za obaviti, drugi nemilosrdno inzistira na ponavljanju da sam iscrpio svu snagu.
Od čega je čovjek umoran kad više ne može? Života samog. Od dosade. O umoru koji osjećate kad se ujutro pogledate u ogledalo
-Henning Mankell-
U takvim situacijama nema smisla pjevati pjesmu Let it Go iz animiranog filma Frozen ili crtati mandale ili uzeti slobodnu večer ili odjaviti se od svih na par sati zamišljajući da smo jedini stanovnici zemlje sami i da nemamo na koga obratiti pozornost. To su samo privremeni lijekovi za vrlo duboku ranu, anestetici koji ne zaustavljaju krvarenje i koji se teško zacjeljuju ili izliječe.
Iako se možda čini čudnim postoji umor koji odražava skrivene probleme, vrlo iscrpljujući stres i procese tjeskobe. Faze u kojima posrćemo u sušnu nemogućnost jasnog razmišljanja i korištenja pravih strategija za rješavanje stanja uma koje gasi našu vitalnost tjerajući nas da padnemo na zemlju.
Osjećam se umorno od umora i gušenja zbog toga što ne mogu preuzeti svoje odgovornosti
Da biste razumjeli složenost ovih situacija, evo jednostavnog primjera za razmišljanje. Carolina radi svaki dan od 9 do 17 sati. Kad mu završi radni dan brine se o bolesnoj majci Alzheimer . Svaki mjesec odvaja dio svoje plaće kako bi mlađoj sestri mogla platiti magisterij jer njezin trenutno nezaposleni suprug to ne može. Carolina želi najbolje za sve, želi se brinuti o svojoj majci, ponuditi budućnost svojoj sestri i dati sliku normalnosti paru.
Razina tjelesne i psihičke iscrpljenosti koju je postupno dostigao protagonist našeg primjera je ekstremna. Ima dana kada razmišlja o drugim opcijama kao što je plaćanje osobi koja će mu čuvati majku, ali zna da bi se time morao odreći novca potrebnog za plaćanje sestrinog magisterija.
Njegov mozak stalno traži alternative, a frontalni režnjevi koji reflektiraju i analiziraju preuzimaju tu aktivnost. Ipak, kad ne mogu pronaći prava rješenja za teške trenutke, u akciju stupa primitivni mozak.
Tada se osjećamo nepokretno jer se kemija našeg mozga mijenja a um se pretvara u slijepi labirint u kojem ostajemo zarobljeni u što god učinim poći će po zlu. Srce ubrzava, hormoni se mijenjaju i strah preuzima vlast. Taj unutarnji ciklon koji sve sravni sa zemljom također preplavljuje um i tijelo, tjerajući ih u tako intenzivno stanje aktivnosti s umor Da
Ponekad ne možemo sve, ali u tome nema ništa loše
Imam toliko stvari za obaviti da ne znam odakle da počnem, ali ako ne počnem sada, kasnije će biti gore. Moj šef će me prekoriti ako ne završim ovaj zadatak. Razočarat ću svoje roditelje ako večeras ne odem k njima... Ako razmislimo o ovim i drugim frazama koje daju boju našem jeziku, shvatit ćemo kako živimo ukorijenjeni u konceptu ako to ne učinim, moguće je da...
-Syd Barrett-
Život u ovom svijetu pretpostavki gotovo uvijek povezanih s katastrofalnim mislima guši um i uništava duša . Čvrsto priznati da ne možete uvijek učiniti sve što morate načelo je zdravstvene i emocionalne higijene jer oni koji nose sve na svojim plećima, kad-tad će ostati bez snage. Zbog toga predlažemo da na trenutak razmislite o sljedećim dimenzijama. Sigurni smo da će vam pomoći.
Umorni ste od umora? Vrijeme je za promjenu
Iako nam je to teško priznati, ponekad upadnemo u vlastitu zamku. R Govoriti sebi da možemo sve vrlo je opasna sklonost greška koju treba ispraviti integracijom motivirajućih i samopoštivajućih obrazaca mišljenja. Evo nekih:
- Svaki dan kad se probudite sjetite se ove jednostavne fraze: Dajem najbolje od sebe s obzirom na resurse koje imam i fizičko stanje u kojem se nalazim.
- Izbjegnite zamku u koju često upadamo svojim jezikom ili razmišljanjem. Zamijenite Ne radim to dovoljno dobro Moram naporno raditi da bih uspio u svemu s Svaki dan i svaki trenutak dajem najbolje što mogu, ne zanemarujući sebe.
- Kada se osjećate gušeći i osjećate da tijelo ne može dalje, analizirajte svoje misli bez obzira na razinu umora. Ponekad naše vlastite negativne misli Ja to ne mogu i što god da učinim neće donijeti ništa dobro.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, važno je obratiti pažnju na svoj dnevni ritam i rutinu. Dopustiti si nekoliko trenutaka odmora, imati nekoliko sati dnevno samo za nas ne znači da nam nije manje stalo do drugih: to je zdrava ravnoteža i daje dobrobit.
Također imaj hrabrosti naglas priznati svoje granice, nesposobnost ići dalje ili nemogućnost preuzimanja više odgovornost ne uključuje nikakvu katastrofu nije smak svijeta zvijezde neće padati s neba niti će cvijeće istrunuti...
Pokušajte, primijenite ove savjete u praksu i otkrit ćete da se NIŠTA loše neće dogoditi...
