Smiješne igre je film Michaela Hanekea, potpuno vjerna replika austrijske verzije iz 1997. godine u režiji istog redatelja. Film govori o napadu dvojice mladića na obitelj na odmoru.
Možda se čini kao nasilan triler kao i mnogi drugi, ali nije radnja ono što film čini posebnim, već pouka koju namjerava dati gledateljima kroz kritiku isprazne i nasilne zabave tipične za mnoge filmske produkcije i koja se uvlači u naše domove.
Smiješne igre izaziva vulgarnu i nasilnu zabavu to je svojevrsna terapija za publiku opsjednutu ležernim konzumiranjem nasilnih slika.
Film (kako u austrijskoj verziji, tako iu američkoj remakeu) ima za cilj dati gledatelju do znanja u kojoj mjeri može biti suučesnik u nasilju kojemu redovito svjedoči u svakodnevnom okruženju iu kinu.
Smiješne igre: nekonvencionalno nasilje
Film počinje s Annom i Georgeom (Naomi Watts i Tim Roth) koji putuju automobilom s jedrilicom za sobom kako bi stigli do svoje kuće za odmor sa svojim sinom Georgiejem (Devon Gearhart). Tijekom putovanja u svom Land Roveru slušaju operni CD.
Nedugo nakon dolaska na odredište pojavljuju se na vratima dva pristojna ali pomalo čudna dječaka . Besprijekorno ponašanje i navodna pripadnost visokom društvenom sloju omogućavaju dvoje mladih lakši pristup kući. I tu počinje noćna mora.
Obitelj će se naći u nemilosti dvoje sociopati koji će je svojom besprijekornošću cijelu noć mučiti nožem, pištoljem i palicom za golf.
Mladi sebe nazivaju različitim imenima. Ponekad su to Petar i Pavao; drugi Tom i Jerry ili Beavis i Butt-Head. Likove tumače Michael Pitt i Brady Corbet.
Tko su ova dva sociopata?
Petar i Pavao djeluju bez dešifriranog motiva ili osjećaja . Kad ga otac George upita za razlog njihove okrutnosti, jedan od dvojice mučitelja odgovara parodijom klasičnih motivacija koje gledatelj očekuje.
Aludira na svoje nesretno djetinjstvo, seksualnu nestabilnost, društvenu ogorčenost i nepristojnost. Sve predvidljive isprike koje ne daju objašnjenje. U ovom slučaju Haneke ismijava najbanalnije argumente koje koristi medijima objasniti psihologiju likova.
Petra i Pavla nose netaknute bijele rukavice kada izvršavaju svoja strašna djela . U nekim se scenama Pitt izravno obraća publici, zadirkujući je o Anninim i Georgeovim očekivanjima za preživljavanje.
U filmu se prave neke suptilne aluzije na gledateljevo suučesništvo dok se odvija nasilni zaplet. Glumci eksplicitno namiguju u kameru dok se rugaju žrtvama u makabričnoj igri projiciranoj na velikom platnu.
Rekonstrukcija svakodnevne scene u bilo kojoj kuhinji oponaša ono što mnogi od nas rade dok gledamo nasilne filmove tako što sve osvjetljavamo.
Zašto nas jednostavno ne ubiješ? pita Anna. Podcjenjuje važnost predstave, odgovara njezin mučitelj. U međuvremenu gledatelj ostaje uključen u užasan spektakl.
Koja je poruka Funny Games?
Michael Haneke austrijski je redatelj koji nas je navikao na nekonvencionalne priče i zabavu uvijek praćenu refleksijom u svakoj sekvenci.
The nasilje Hanekea nije smiješno, elegantno ili seksi, nije čak ni osobito dramatično ali je jednostavno i nemilosrdno neugodan. Još manje daje pravi razvoj zapleta kako bi rastjerao ili skrenuo agoniju.
Cilj od Smiješne igre to je suočiti se s našim licemjernim ukusom za holivudsko nasilje u njegovim najrazličitijim žanrovima. O nasilju na ekranu razmišljamo kao o nečemu dalekom marginalnom i stranom svakodnevnom životu.
Film pokazuje da savršenstvo ne postoji obitelj stambeni ili radni prostor koji nas može držati podalje od opasnosti. Nismo spremni reagirati na ono što nas može učiniti iznimno ranjivima ljudi. Nema veze s holivudskim savršenstvom.
Naša naivnost i suučesništvo u odnosu na apsurdno nasilje kina
Haneke kani nas raskrinkati i ispunjava svoju želju predviđajući zaključke naših razmišljanja. On nam to namjerava pokazati svi naši odbici više su proizvod dugog izlaganja komercijalnim filmovima nasilne naravi.
Zbog toga nas film posebno vara s nekim tragovima koji se često povezuju s drugim nasilnim filmovima za koje mislimo da bi obitelji mogli trebati da se oslobodi tekuće drame. Ali ništa nije dalje od istine jer se ti tragovi neće pokazati nimalo važnima.
Kraj mitova
Napadi nisu ni logični ni predvidljivi. I rodne uloge su obrnuti, bijeg s mjesta događaja nije nimalo herojski niti su ciljevi likova puni misterija. Bijeg, aspekt koji uvijek igra važnu ulogu u razvoju radnje, spriječen je od početka.
To je mršavo, suhoparno nasilje bez nepotrebnih rekonstrukcija velikog ekrana. To je nasilje oblikovano na našoj psihologiji. Smiješne igre to je nezaobilazan film za one koji su spremni odmaknuti se od uobičajenih sinefilskih obrazaca dok to uopće nije slučaj za obične konzumente nasilnih filmova kao obične gledatelje.
