Riječ samozavaravanje odnosi se na usvojene strategije laganja samog sebe. Ovo je jedna od najgorih zamki uma. Samozavaravanje se događa u situacijama kada sami sebe uvjeravamo u lažnu stvarnost, ali to činimo nesvjesno.
Razlika između laganja i samoobmane je u tome što je kod prvog osoba svjesna da ne govori istinu. U samozavaravanju, međutim, prihvaća se kao istina stvarnost koja je lažna, a da toga nije svjestan.
Drugim riječima: oni koji se varaju ne shvaćaju da to čine ili barem ne uvijek i upravo u tom aspektu je ukorijenjena moć samoobmane. Tijekom naše nesvjesnosti samozavaravanje ispoljava svoju moć; na svoj način koji bismo mogli definirati kao šutljiv i kameleonski.
Postoje različiti oblici samozavaravanja, neki su češći od drugih. Svaki od njih također ima različite psihološke učinke. U nastavku objašnjavamo četiri najčešća oblika samozavaravanja i njihove glavne učinke na psihološkoj razini.
1. Funkcionalna samoobmana
Funkcionalna samoobmana uočava se u situacijama u kojima osoba laže samu sebe pokušavajući se uvjeriti da je odluka to je ono pravo.
U ovoj bajci lisica koju karakterizira njegova lukavost osjeća se privučenom sočnim grozdom i pokušava ga dohvatiti skočivši nekoliko puta. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja lisica prestaje pokušavati i svoju frustraciju rješava samozavaravanjem. Tako sam sebe uvjeri da više ne želi grožđe, misleći da nije dovoljno zrelo.
Samoobmana opisana u basni o lisici i grožđu naziva se funkcionalna samoobmana. Ima vrlo specifičnu funkciju (i odatle potječe njegovo ime): čin laganja samoj sebi je korisniji za lisicu kako bi izbjegla nelagodu koja proizlazi iz neuspjeha jer nije zadovoljila svoju potrebu da dohvati grožđe.
Problemi funkcionalnog samozavaravanja
Kratkoročno funkcionalno samozavaravanje je adaptivno, ali dugoročno nije pozitivno.
Prema njegovim riječima psiholog Giorgio Nardone svaka dobra namjera ako se pretjerano ponavlja postaje negativna i kontraproduktivna. Drugim riječima
Na ovaj način osoba koja se služi funkcionalnom samoobmanom ne izaziva samu sebe i stalno ostaje unutar svoje zone udobnosti . Umjesto da se pripremi za stjecanje vještina potrebnih za postizanje željenog cilja, ona nastavlja lagati samu sebe misleći da ono što je željela nije toliko dragocjeno niti vrijedno truda potrebnog za uspjeh.
Laganje je jezična igra koja zahtijeva učenje kao i svaka druga
-Ludwig Wittgenstein-
2. Vrijednost za vjerovanje
Samoobmana zvana valoriziranje da bi se vjerovalo proizlazi iz potrebe da se ukine ono kognitivna disonanca .
Ako osoba mora uložiti mnogo truda da postigne cilj, bio on privlačan ili ne njezina je pozornost usmjerena selektivno na sve što potvrđuje da je njezin cilj valjan . Na kraju vjeruje da cilj opravdava uloženo. Inače bi se pojavila disonanca navedena na početku odlomka.
Odakle dolazi ta samoobmana?
S obzirom na to psihološki ljudska bića ne mogu održati kontradikciju dugo vremena između kognitivnog sustava (uvjerenja, misli i ideje) i bihevioralnog sustava (radnje, ponašanja), čini se da je samozavaravanje valorizirano kako bi se vjerovalo kao strategija za rješavanje ove kontradikcije.
Ovaj oblik samozavaravanja ima kao glavni psihološki učinak zadržavanje osobe u kontinuiranom nastojanju da postigne cilj koji se često ne uklapa u njezin sustav načela i vrijednosti .
3. Utješno samozavaravanje
Utješna samoobmana zvijezda je samoobmana i vrlo se često primjećuje kod ljubomornih ljudi. Tamo utješna laž uočava se u situacijama u kojima osoba laže sama sebi kako bi za svoje stanje okrivila vanjskog agenta i sažalijevala se .
Neki primjeri utješne samoobmane bili bi mišljenje da imam fobiju jer mi je majka dala strah od pasa ili mišljenje da sam jako ljubomoran jer mi djevojka daje razlog za to. To su misli koje osoba često izražava kako bi pronašla olakšanje.
Utješno samozavaravanje stoga nudi zaštitu samopoštovanju i egu . Tjera nas da vjerujemo da ništa što se događa nije naša krivnja i da smo mi žrtve situacije. S jedne strane to je pozitivno jer u mnogim situacijama nismo 100% odgovorni za okolnosti u kojima se nalazimo. S druge strane, pribjegavanje prošlim uzrocima ili čimbenicima izvan nas onesposobljava nas pred promjenom.
Zamka utješne samoobmane
Utješna laž nas štiti. Međutim, problem sa zaštitom koja se održava predugo je taj što nas onemogućuje da psihički rastemo. S psihološkog gledišta, ova nas samoobmana sprječava da se pozabavimo problemima zbog kojih se osjećamo loše i potvrđuje da nam ih je nemoguće prevladati.
4. Laganje drugima da uvjerite sebe
Jedan od najneizravnijih oblika samoobmane je laž drugima da sami sebi lažu.
Ako se ovaj mehanizam laganja drugima ponovi nekoliko puta, laž postaje istina i za one koji su je stvorili. Moguće objašnjenje ovog fenomena temelji se na činjenici da se mozak prilagođava nepoštenju i laž doživljava kao stvarnost.
Kao da osoba zaboravlja da je izgradila lažnu istinu. Čak i suočeni s empirijskim dokazima vlastite laži, ti pojedinci uspijevaju zanijekati stvarnost ne zbog nedostatka poštenja, već kao rezultat samoobmane.
Nitko nije siguran od samozavaravanja, to je vrlo česta i donekle normalna psihička pojava. Osloboditi se svojih laži zahtijeva osobno promišljanje. Uranjanje u vlastiti unutarnji svijet, poznavanje idealnih vrijednosti i želja prvi je korak da se zaštitite od bilo kakve samoobmane i krenete prema ciljevima koje biste zaista željeli postići.
