Zašto volimo slušati tužnu glazbu? Postoji nešto magnetsko i privlačno u pjesmama poput Suze u nebu Erica Claptona ili in Aleluja Leonarda Cohena. Riječ je o glazbenoj emociji koja, daleko od toga da nas preplavi ili uzrokuje nelagodu, budi naše najintimnije osjećaje, zaustavlja svijet i dopušta nam da se uputimo u introspekciju sebe...
Ne griješimo kad kažemo da se na popisu najuspješnijih pjesama uvijek nađe neka s melankoličnim prizvukom. Koliko jedinstven koliko i zanimljiv primjer je onaj engleske pjevačice Adele . Njezina glazbena karijera temelji se na toj kvintesenciji na toj tuzi na tom trajnom parfemu u kojem je slama razočaranje, tjeskoba i samoća prožimaju riječi poput onih više nego poznatih Zdravo .
Jesmo li mi mazohisti? Zato što jako volimo slušati Svakoga boli REM-a i svih onih naslova koje slušamo petlja čak i kad smo mi ti koji se loše zabavljamo? Već je Aristotel svojedobno izjavio da glazba ima dar oslobađanja. U toj iskonskoj ideji već je anticipirao ono što danas poznajemo kao emocionalnu katarzu, mehanizam kojim si dopuštamo izražavanje složenih osjećaja, senzacija i emocija.
Nitko nije imun na djelovanje glazbe. Mozak je time fasciniran. Nadalje studije poput one koju je provelo Sveučilište McGill u Quebecu predvođeni neuropsihologinjom Valorie Sampoor objašnjavaju da bi aktivnost neurona u područjima kao što je nucleus accumbens (povezana s nagradama) bila dokaz da glazba je jednako važna za ljudska bića kao hrana ili društveni odnosi.
Jer ništa se ne može usporediti
ništa se ne može usporediti s tobom.
Bio sam tako usamljen bez tebe
kao vrabac koji ne pjeva.
Ništa ne može spriječiti ove usamljene suze da teku
Reci mi draga gdje sam pogriješio?(…)-
- Sinéad O'Connor. Ništa se ne može usporediti s 2 U –
Volimo slušati tužnu glazbu jer je našem mozgu potrebna
Poznavatelji tužne glazbe tvrde da je riječ o jednoj od najdirljivijih pjesama u povijesti Ništa se ne može usporediti s 2 U izvodi Sinead O'Connor, a Prince je napisao 1985. Glazba, tekst i uplakano žensko lice u prvom planu gotovo odmah ulaze u dubinu naš emocionalni mozak . Gotovo je nemoguće ne biti pogođen beskonačnim brojem osjeta osjećajima koji sa sobom nose naša sjećanja na prošlost, slike s kojima se identificiramo.
Činjenica da se uživa upravo u tužnim emocijama čini se gotovo proturječnom. Upravo ova premisa (ili ova dilema) bila je polazište za tim psihologa, glazbenika, filozofa i neurologa sa Sveučilišta u Tokiju koji je odlučio provesti niz istraživanja na tu temu. Podaci su objavljeni u časopisu Granice u psihologiji i nisu mogle biti zanimljivije. Pogledajmo ih detaljnije.
Tužne pjesme u nama izazivaju pozitivne emocije
Većina nas voli tužnu glazbu, znamo to. Ipak, postoji nešto u što smo se svi mogli uvjeriti: nakon slušanja melankolične playliste ne osjećamo se loše. Odnosno ne osjećamo se svladanom tom nelagodom od tih poraza od te boli uzrokovane prekidom ili izdajom. Ono što osjećamo nakon slušanja - zanimljiva činjenica - je blagostanje, olakšanje, spokoj.
Jedan od istraživača uključenih u ovu studiju, dr. Ai Kawakami, stručnjak za glazbu i emocije, naglašava potrebu razlikovanja doživljene emocije od percipirane ili neizravne emocije. Glazba ima sposobnost da nas natjera da opažamo emocije ove posljednje vrste: dolazimo u kontakt s njima, ali ne patimo od njih. Odnosno, ne osjećamo ih s istim intenzitetom kao kada nas sam život pogodi neočekivanim i razornim događajem.
Tužne pjesme imaju neobičnu kvalitetu povezivanja s najdubljim emocijama i zatim iz njih izlaze neozlijeđene. I ne samo to: jedan nastaje u nama osjećaj blagostanja .
Tužne pjesme nas cijepe za cijeli život
Leonard Cohen je to rekao svaki put kad je izvodio pjesmu Aleluja Jeffa Buckleya osjetio posebnu emociju. Bilo je to kao pronalaženje ravnoteže u kaotičnom svijetu kao traženje pomirenja u sukobu. Dakle, jedan od razloga zašto volimo tužnu glazbu je taj što nam unosi malo mira, kapi introspekcije i poteze emocionalne katarze.
Ova vrsta glazbe je cjepivo koje nas brani od životnih poteškoća. Zapravo, pribjegavamo mu kao što to činimo s knjigama koje nam pričaju dramatične priče kao kad odlučimo pogledati film s tužnom radnjom, ali koji nam uvijek ostavi pouku. Čarolija zamjenskih emocija koju stvaraju ove dimenzije je istinska i nevjerojatno korisna.
Ova umjetnička iskustva oslobađaju nas stvarnih emocija, onih najkrvavijih i najbolnijih koje nas tako često paraliziraju u nimalo ugodnim uvjetima. Volimo tužnu glazbu jer nam omogućuje da se s njom povežemo naše emocionalno ja na sigurniji i očito ljepši način. Kroz stihove se možemo vratiti u trenutke naše prošlosti plačući za njima, osloboditi se njihove težine i vratiti se u sadašnjost bez ogrebotina.
Možemo čak dopustiti da nas ponese ljepota glazbe i stihova za suosjećati s umjetnikom uživajući u trenutku intimnosti u kojem hodaju ovim stranim svemirom punim duboke tuge. Bez obzira na sve, uvijek izađemo utješeni, spremni dočekati svoj dan s jačim temperamentom.
