Svaki put kad odem u dom umirovljenika prožimaju me pomiješane emocije. S jedne strane osjećam neizmjernu radost kada znam da postoje ovi fantastični centri u kojima se nalaze ljudi koji se brinu za naše najmilije starije osobe. Poklanjaju im svu moguću pažnju i njihov rad je vrijedan divljenja. Ali osjećam i veliku tugu. Stažirao sam u domu za umirovljenike i neki su mi djelatnici rekli da neki stariji ljudi mjesecima nisu primali posjete.
Vrlo često idem u posjet stricu koji je u domu za umirovljenike. Dobro je zbrinut, pomažu mu da se pere i hrani. Nije jako star, ali nažalost više nije sposoban sam se brinuti o sebi. Nema ženu ni djecu pa se povjeravanje u dom za umirovljenike činilo najboljom odlukom. On je dobro i sretan je. Samo se malo udebljao. Kažu da se dobro ponaša. Volim ga posjetiti i ponuditi ga kavom. On je sretan zbog toga i uvijek me pozdravlja sa što ima šampion? iako me najčešće brka s bratom.
Starački domovi i tužni hodnik
Da bih došao do stričeve sobe moram prijeći pola zgrade. Idem liftom i dolazim na kat između lifta i njegove sobe nalazi se hodnik u kojem je uvijek mnogo starijih ljudi u invalidskim kolicima. Jedva se kreću. Kada prolazim pored njih pozdravljam ih s osmijehom. Neki me pogledaju i uzvraćaju osmijeh drugi me samo gledaju bez osvrtanja, a treći jednostavno niti ne primjećuju moju prisutnost. Uvijek vidim iste ljude kako sjede sami.
Neki uvijek šute i uvijek se pognute glave pitam što misle. Kakvi bi bili njihovi životi? Iznad svega, pitam se jesu li ikada zamišljali da će se naći u invalidskim kolicima nepokretan i izgubljenog pogleda istrošen životom, samoćom, bolešću ili svim tim stvarima zajedno.
Tijekom stažiranja upoznao sam gospodina koji je dijelio sobu sa ženom koja nije radila ništa osim što se smijala i vikala. Bio je to gospodin koji je u početku bio vrlo nasilan. Patio je od Alzheimer u tako poodmakloj fazi da je jedva mogao govoriti.
Jednog sam dana predložio da komuniciram s njim. Sjeo sam do njega i počeo ga ispitivati o njegovom životu. Gotovo uvijek se izražavao jednosložno. Uspio me natjerati da mu kažem svoju zemlju rođenja za koje namjerno nisam ni znao. Malo po malo uspio je iz njega izvući još koju riječ. Čak mi se jednog dana, unatoč moždanom udaru, nasmiješio.
Oni samo traže malo ljubavi
Jednog dana čula ga je kako vrišti. Krenuo sam prema sobi u kojoj je bio i tamo sam zatekao dva pomoćnika koji su ga pokušavali podići da ga operu, ali on nije radio ništa osim što se borio. Čim sam ušao u sobu Kad me ugledao, mirno je utonuo u stolicu. Otkrio sam tajnu. Imao sam odgovor pred očima. Iza tog bezizražajnog pogleda krio se čovjek koji je tražio samo malo ljubav .
Za te je ljude ljubav i društvo toliko važno da je Gea Sijpkes, ravnateljica doma za umirovljenike Humanitas u Nizozemskoj, pokrenula projekt . Godine 2012. odlučio je ponuditi besplatan smještaj studentima unutar ustanove pod uvjetom da su sa starijim osobama koje tamo žive provodili najmanje trideset sati mjesečno.
Bolovi i nedostaci koji se javljaju s godinama ne mogu se izbjeći, ali se može nešto učiniti da se životi ljudi poboljšaju.
-Gea Sijpkes ravnatelj Doma za umirovljenike Humanitas
Duše koje traže vezu u domu za umirovljenike
I u domu umirovljenika gdje sam stažirao i u onom gdje mi je ujak, mogao sam to primijetiti Sjena samoće lebdi u mnogim našim starijim osobama. Stručnjaci koji rade u tim centrima pretrpani su poslom i nemaju vremena biti društvo starijima o kojima brinu. Međutim, jako me žalosti saznanje da neke od njih imaju vrlo malo ili nimalo posjeta. U svakom od njih postoji duša koja ne želi ništa osim povezati se s drugima . Samoća ih malo po malo izjeda.
Današnje nas društvo uči da vrijedi čuvati samo funkcionalne stvari, sve od čega možemo izvući neku korist. Žalosti me kada vidim da mnoge obitelji povjeravaju starije osobe u domove za umirovljenike i tamo ih napuštaju, posjećujući ih vrlo rijetko. Naši stari imaju život, imaju priču, žrtvovali su dio svog života za nas i mi ih napuštamo.
Nema sumnje da su domovi za umirovljenike izvrsna alternativa u mnogim slučajevima i da su zahvaljujući njima mnogi od naših najdražih starije osobe može uživati u puno pažnje. Ovaj članak ima jedinu svrhu otvoriti vam oči za usamljenost i napuštenost kojoj su izloženi mnogi naši voljeni. Ostavljeni su u drugom planu ovih centara kao da su teret.
Veliki rad domova za umirovljenike
Mnoge obitelji a zbog posla, ekonomskih ili vremenskih problema ne mogu se pravilno brinuti za svoje starije članove obitelji kada više nisu sami sebi dovoljni. Zbog toga ih vrlo često odlučuju povjeriti domovima za umirovljenike. Ali čim mogu odlaze ih posjetiti kako bi im pružili utjehu i društvo.
U takvim situacijama, iako protjerani iz svojih domova, starije osobe nemaju osjećaj napuštenosti. Dom umirovljenika pretvara se u njihov novi dom u kojem žive s drugim starijim osobama i često ih posjećuju članovi obitelji.
Ne smijemo zaboraviti veliki posao koji obavljaju operateri ovih centara, ali ne smijemo zaboraviti ni najmilije koji tamo žive. U prošlosti su dali sve za nas i to što jesmo dugujemo i zahvaljujemo njima, njihovom radu i obrazovanju koje su nam dali.
Biti uz njih kada nas trebaju i posvetiti im isto vrijeme koje su oni posvetili nama, dati im osjećaj da nisu sami i da uvijek mogu računati na nas Zahvaljujući njima postojimo na ovom svijetu.
