Bila jednom jedna princeza koja se sama spasila. Anonimna princeza onih koji svakodnevno hodaju ulicom i koji se ne boje ni sunca ni vjetra. Od onih koji posrnu pa se dignu, od onih koji skupljaju strahove ali i pobjede i zanimljive tajne. Nitko ne govori o njihovoj hrabrosti; ali nema potrebe jer je sve to urezano u njihova srca.
Ovoj princezi ne treba hrabri princ jer umjesto da se stisne u kutu svoje ćelije, smogao je hrabrosti pogledati kroz prozor kako bi promatrao zmaja i pronašao njegove slabe točke. Zato što je studirala kemiju i uspjela sama napraviti brz i učinkovit protuotrov prije nego što je ostala paralizirana.
U njenoj priči nema prinčeva ni poljubaca, njena hrabrost se rodila u njoj i nisu je inspirisali drugi, njena odvažnost se hranila akcijom a ne čekanjem.
Govorimo o princezi koja kroz život korača otvorenih očiju...
Princeza koja se spasila
Ova princeza se spasila jer je imala sreću da ima roditelje koji su shvatili da u njoj leži ogroman potencijal. Roditelji koja se ni trenutka nije ustručavala podgrijati svoje snove iako oni nisu imali veze s ružičastom ili lila bojom iako kao mala nije sanjala da izvede lutku u šetnju ili počešlja Barbie. No, sve to nije bilo opterećenje, dapače takve stavove nikada nisu smatrali nedostatkom.
Spasila se jer nije bila naivna i odmah je postala sumnjičava kad je ugledala baku u krevetu. Nije dala vuku priliku da je pojede: ona je bila ta koja je izvukla pušku i objavila bitku. Izvadila je lisice i okovala sve loše likove koji su pokorili prinčeve.
Princeza koja je trebala druge
Trebao je nekoga, to je normalno. Međutim, nikad o princu koji je recitirao scenarij sličan onome šaljivdžija u njihovim naizgled nevinim pričama.
Jer princeza koja spasila se, zna da živimo u svijetu koji se hrani i funkcionira zahvaljujući reciprocitetu. No, shvatila je i da ne mora biti ona ta kojoj će se odužiti ljubiš se i ljubav: ona ih može ponuditi drugima. Ona može spasiti radije nego biti spašena.
Čini to svaki dan kada odlazi u bolnicu i nosi svoju bijelu kutu, izazivajući glavu na bolestima koje obuzimaju tuđa tijela. Kada očekuje svijet u kojem je nijedan muškarac ne gleda s visoka i u kojem je nijedna žena ne prezire zbog takve kakva jest. Gdje obrazovanje koliko mogu o ne mogu temelji se na varijablama kao što su umor ili raspoloživi resursi, a ne na tome da li ste muškarac ili žena.
Princeza ponosna na to tko je
Princeza koja se spasila ponosna je na svoje osjetljivost . Ima dijelove tijela za koje bi možda voljela da su malo drugačiji, ali ne može a da ne vjeruje da su njezin nos ili uši dar: oni je čine drugačijom jer savršeno funkcioniraju dopuštajući joj da miriše ili sluša otkucaje srca drugih. S vremenom ih je naučio prihvatiti i cijeniti sve što malo odudara od njegovih preferencija.
Jednom je pročitao poruku ispisanu na kamenu koja je to rekla voljeti ono što se ne može promijeniti je vježba inteligencije i učinio ga je svojim. Baš kao što je napravio svoju poruku pročitanu na zidu stanice metroa koju viđa svaki dan na putu do posla: postoji život prije smrti.
Od tada ga je internalizirao ne smatrajući ono što radi izvanrednim: on jednostavno misli da su njegovi postupci posljedica i cilj njegovih sposobnosti.
Tako se spasila ta naizgled krhka princeza.
Fotografija ljubaznošću Share Limone
