Vrijeme prolazi, a mi zaboravljamo. Zaboravljanje je čudan fenomen. Često hirovit anarhist i gotovo uvijek vjeran reviziji kao što smo naučili tijekom vremena dok smo bili studenti. Također vjerni onim uspomenama koje ganuto čuvamo u sjećanju. To može biti sjećanje na razdoblje od prvog puta ili od mnogo puta kada smo išli u cirkus te priče koje su nam pričali s ljubavlju i strpljenjem prije nego što smo zaspali. Jer ništa nije tako dobro kao dobra priča za prisjećanje snova.
Vrijeme prolazi i ja naše djedovi i bake gledaju nas zabrinuto ne bez radosti dok dodirujemo najvišu oznaku na vratima. Vide nas kao male, ali nas u isto vrijeme zamišljaju kao divove . Pa traže tu olovku po cijeloj kući da na zidu iscrtaju dokaz da smo danas malo viši nego jučer.
Na našem putu u nebo to učimo strpljenje se češće nagrađuje nego impulzivnost . Taj život može biti jako lijep, ali krije iznenađenja iza svakog ugla. Vidimo kako se nebo naoblači, kiša i sunce ponovno izlaze. Cijenimo da se priroda sastoji od ciklusa kao i mnogi procesi koje doživljavamo. Otkrivamo da ne postoji Djed Mraz koji je zapravo naši roditelji i da roditelji griješe i griješe, ali rijetko ćemo pronaći nešto tako savršeno kao što je njihov način na koji nas vole.
Učite, ali i zaboravljate važne ideje. Ako vam se sviđa idemo malo kopati po ovom deblu zaboravljenih stvari. Da vidimo što ćemo pronaći!
Zaboravljamo pregovarati
Djeca su veliki pregovarači . Naravno! Za njih je poricanje početak pregovora. Tvrdoglavi su i vjeruju u svoje mogućnosti . Znaju da imaju mnogo oružja na raspolaganju. Prvi je tražiti ono što žele u pravo vrijeme: kada su roditelji sretni i fleksibilniji, kada su roditelji umorni i njihov otpor je manji ili kada se bave važnim pitanjem i prioritet će im biti zaključiti pregovore.
Drugi je inzistiranje . Hoćeš li mi reći ne? A onda pokažem najbolje lice malog dječaka koje ste ikada vidjeli. Stalno mi govoriš ne? Sigurno niste dobro vidjeli ovo malo lice. Izgled! Moramo li nastaviti ehhh? Pa onda je vrijeme da date ponudu. Ako mi ga sada daš, obećavam da ću se lijepo ponašati cijeli dan. Ništa? Pa vidjet ćeš, ostat ću ovdje nasred ceste dok ne pristupimo stvari s ozbiljnošću koju zaslužuje.
Pa sad počinješ biti nervozan. Ne sviđa ti se ova situacija. Znaj da ni ja ne volim što nemam ono što želim. Ako me pokušaš povući, opirem se korištenju strategija koje ti nećeš koristiti, poput bacanja na tlo . Sad si jako nervozan jer nas svi gledaju. U redu, u redu, ako prijetiš da ne idemo u park popodne, onda ću ustati. Ali prvo slušaj, zar mi ne želiš dati ono što želim nego danas poslijepodne? Obećavaš li mi da ćeš mi ga dati? I opet malo lice dobrog, bistrog djeteta.
Odrasli imaju tendenciju da izgube ovu prirodnu sklonost da ustraju osobito kada negativni odgovori dolaze od drugih, a ne od stvarnosti činjenica. Ponekad se strah a drugima pogodnost stavlja žbicu u naše kotače kako bismo se prilagodili odgovoru koji smo dobili šaljući želju u prtljažnik zaboravljenih stvari.
Zaboravljamo pitati kad nešto znamo
Kako rastemo, stvaramo sliku o sebi. Ne znamo sa sigurnošću kako nas drugi vide, ali možemo nagađati. S druge strane postoje neke značajke koje ne bismo željeli uključiti u ovu sliku koju projiciramo . Lažljivci? Nas? Manipulatori? Ne mi. Ponosan? Neznalica? Ni. ili barem ne neukiji od drugih.
I ako se u ovom povijesnom trenutku stav čini čimbenikom umnažanja znanja i socijalna podrška postojala je ne tako davna prošlost u kojoj je bila važna količina stvari koje smo znali na primjer za tvrtku koja nas je trebala zaposliti. Izgledati neznalica nije bila dobra ideja.
Što djeca rade? Pitaju pitaju i pitaju . Bilo da se radi o delikatnoj, zanimljivoj ili banalnoj temi. Žele znati zašto zašto gdje je porijeklo ili kakve će biti posljedice. Kao i mi, oni zapravo pretpostavljaju da ne znaju puno, ali, za razliku od nas, ne shvaćaju da im pitanje može narušiti sliku. Za dijete je prije izgleda fascinacija znanjem. Privezak koji odrasli obično stavljaju u prtljažnik zaboravljenih stvari.
Zaboravljamo reći što mislimo
Devet je sati. Taman smo stigli i noge nam se malo tresu. Kakvi će oni biti? Hoću li mu se svidjeti? Trebala sam obući nešto drugo. Disati. Jedan dva tri…
Vrata se otvaraju i majka djevojke otvara vrata. Smiješi nam se mi se smiješimo. Poziva nas da uđemo i pokušavamo se ne spotaknuti o otirač. Neka površna pitanja i prije nego što smo se snašli, nakon nekoliko izrečenih gafova imamo pred sobom oči i mi to jedemo.
Drugi posjet ponavljamo situaciju. Ovaj put obrok je dvostruk. I postoje mnoge druge situacije u životu kao što je ova u kojima prolazimo kroz stvarno teške trenutke samo da ne ispadnemo nepristojni. Zbog straha od uvrede.
Dijete teško podnosi situaciju koja mu se nimalo ne sviđa, ono što misli rijetko prebacuje u kovčeg zaboravljenih stvari . Prirodna evolucija djeteta u odrasloj dobi navela bi ga da izrazi svoje razočaranje, ali uz više samokontrole – što će biti moguće zahvaljujući evoluciji frontalnog korteksa i usvajanju nekih društvenih normi – drugim riječima, pazeći da nikoga ne uvrijedi.
Zaboravljamo tražiti nova iskustva
Djetinjstvo je faza otkrića . Prvi put kada ispustimo predmet na tlo i promatramo što se dalje događa Prvi put kada hodamo sami Prvi put kada prespavamo kod prijatelja bez nadzora roditelja.
Ta prva vremena nose sa sobom osjećaj da ih doživljavamo i potiču maštu maštanjem o njima prije nego što se dogode. Rijetko ćemo vidjeti da dijete propusti priliku isprobati nešto novo jer je umorno. Njegova je znatiželja mnogo snažnija od boravka u udobnosti onoga za što već zna da može biti. Nadalje, ako je istina da ih promjene plaše, istina je i da ih doživljavaju sa strašću i rijetko su negativne .
Dragocjeni kovčeg zaboravljenih stvari
Također zaboravljamo da je činiti dobre stvari danas bolje nego sutra . To je ideja koje se obično iznenada sjetimo kad nas spoznaja o kratkoći života udari u lice. Vidimo to kod ljudi koji su bili blizu smrti koji u tom smislu ponovno postaju djeca. Povratite ovu potrebu ne samo za obvezama, već i za snovima.
Možemo dodati da djeca oni su dobri u govoriti otvoreno o tome čemu se dive kod drugih . Ne smeta im priznati da nešto ne mogu ili izjaviti da netko to radi bolje od njih. To čine predviđajući svoj rast i govoreći da će u budućnosti i oni to uspjeti. Konačno to možemo reći većina djece ima neiscrpnu vjeru u svoje mogućnosti . Ne nalaze razloga da prestanu misliti da jednog dana mogu postati poput ljudi kojima se dive ili da odustanu od onoga što žele.
