Invaliditet: od isključivanja do uključivanja

Iako su pojmovi o kojima ćemo danas govoriti dio svakodnevnog jezika, ponekad ih koristimo nepravilno ili s malo preciznosti. Tijekom godina koncept invaliditeta se promijenio.

Napredak u društvenoj sferi omogućio je kontekstualizaciju i vidljivost osoba s invaliditetom. Stoga danas želimo govoriti o evoluciji koju je doživio koncept invaliditeta.

Invaliditet nije definiran pojam varira i ovisi o funkcionalnim ograničenjima osobe i podršci koja je dostupna u njihovom kontekstu.

Također je rezultat interakcije osobe s okolinom. Ta se funkcionalna ograničenja smanjuju proporcionalno porastu intervencija usmjerenih na adaptivno ponašanje (Badia 2014).

Invaliditet postavlja ograničenja na ljudska bića, otvarajući pred njima novi svijet mogućnosti.

-Talijanska ljubičica-

Evolucija pojma invaliditeta

U tom smislu možemo napraviti drugu razliku klasifikaciji SZO i CIF (Međunarodna klasifikacija funkcioniranja). Kao što možemo spomenuti i podrijetlo pojma funkcionalna raznolikost.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)

WHO je oko 1980. definirao invaliditet kao bolest ili poremećaj i predložio tri razine:

Deficit.Trajne posljedice bolesti i nezgoda na fizičkoj, fiziološkoj ili organskoj razini. Invaliditet.Ograničenja aktivnosti pojedinca zbog bilo kakvog deficita. Invaliditet.Situacije nepovoljnog položaja koje proizlaze iz nedostataka ili invaliditeta koji ograničavaju ili sprječavaju sudjelovanje ili izvođenje društvenih uloga na razinama koje se smatraju normalnima.

Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja

Nakon nekoliko godina 2001. CIF je predložio sljedeće:

• Da definicija obuhvaća sve aspekte zdravlja i druge od određene važnosti blagostanje .
Eliminirao je pojmove kao što su deficit ili invaliditetkao i veza deficit-invaliditet-invalidnost. Predložio je definiciju invaliditeta kao zdravstvenog stanja– ili bolest ili poremećaj – koji je pretpostavljao problem s funkcijama i strukturama (nedostatak) u aktivnostima (ograničenja) i/ili sudjelovanju (ograničenje) također uvjetovan okolišnim ili osobnim kontekstom.

Na kraju 2005. godine pojavio se koncept osoba s invaliditetom promiče pokret Nezavisni život. Kao što Rodriguez i Ferreria (2010) tvrde, ovaj koncept ima za cilj eliminirati negativne pridjeve koji se tradicionalno primjenjuju na osobe s invaliditetom.

Na ovaj način pokušavamo razviti klasifikaciju koja se ne fokusira na deficit, već ukazuje na svakodnevni razvoj i funkcionalnost koja se razlikuje od onoga što se smatra uobičajenim.

Treba napomenuti da je u 2017 OGLEDALO preporučio korištenje izraza osobe s invaliditetom izbjegavanje osoba s invaliditetom.

Tvrdio je da velika većina osoba s invaliditetom i društveni pokret koji ih se tiče odbijaju korištenje izraza 'drugačije sposobni' kako se ne bi osjećali identificiranim s leksikonom lišenim legitimiteta ili širokog društvenog konsenzusa.

Od isključenja do uključivanja

Moglo bi se reći da postoje različiti načini suočavanja s invaliditetom ili raznolikošću sposobnosti. Među njima nalazimo:

• Uključenje . Promiče samoodređenje ljudi i sudjelovanje u društvu. Prema CILSA-i (Argentinski odbor za prava osoba s invaliditetom) ovaj se model temelji na činjenici da društvo mora dati jednake mogućnosti svima. Što će reći da jest odgovornost cijelog društva osigurati da svi ljudi mogu živjeti i rasti s jednakim mogućnostima. Ako društvo ne postavlja barijere i promiče interakciju između različitih konteksta, razvoj i jednakost trebali bi doći do punog izražaja.

Integracija. Ovaj model govori o različitim sposobnostima ili specifičnim potrebama.Odnosno, ljudi se prihvaćaju, ali se uvažava njihova različitost ili činjenica da predstavljaju nešto što se ne uklapa u pojam normalnog. Oni su dio društva, ali mogli bismo reći da su prostori prilagođeni njihovim potrebama pa se ne postiže puna inkluzija.

Na kraju…

Segregacija.S ove točke gledišta osobe s invaliditetom smatraju se predmetima kojima je potrebna pozornost ili specifičnim kontekstima . Ovaj model diskriminira ljude i krši njihova prava. Oni se čak i ne smatraju dijelom društva, jednostavno sjede uz njega.

Isključenje.U ovom modelu postoji ideja da postoje normalni ljudi i drugi koji nisu. Posljedično tome osobe s invaliditetom ostaju isključene iz društva i čini se da ne postoji mogućnost da budu dio društva.

Zahvaljujući napretku posljednjih godina sve smo bliže postizanju pune uključenosti. Prisjetimo se njegove važnosti dobro obrazovanje shvatiti i shvatiti da svi imamo ista prava i da smo prije svega ljudi.