Očaj je odjek koji izranja iz praznine. To je bijes koji slijedi kada je svaka nada izgubljena, to je tuga pretočena u jadikovku onih koji vjeruju da su izgubili sve i više ne vide svjetlo na horizontu niti smisao svoje sadašnjosti. Malo se psihičkih stanja može pokazati tako opasnim kao ovaj vrhunac u kojem osoba više ne zna kojim putem krenuti ili kojem putu vjerovati.
Znamo to očaj to je uobičajeno ljudsko iskustvo. O tome su stoljećima govorili razni filozofi, uključujući Soren Kierkegaard koji ga je definirao kao nedostatak duha, smisla i izazova. Jean-Paul Sartre je sa svoje strane izjavio da u ovoj dimenziji postoji frustrirajuća nemogućnost kretanja naprijed kao i gotovo kukavički pesimizam koji često insinuira samo društvo.
Ali ono što nazivamo očajem zapravo je bolna nestrpljivost neuhranjene nade.
-George Eliot-
S psihološke točke gledišta, nitko nije zaronio u ljudski očaj kao Viktor Frankl. Otac logoterapije, koji je preživio nekoliko nacističkih koncentracijskih logora, definirao je ovaj koncept kroz vrlo jednostavne ideje: patnja i gubitak smisla.
Ta su iskustva nedvojbeno najmučnija za čovjeka, no ipak ih je moguće preživjeti. Na nama je da ih izazovemo i suočimo se sa životom s novim i boljim resursima.
Očaj u psihologiji: uznemirujuća emocija
Kad bismo osobu lišili njenih namjera, vizije koju ima o njima i smisla koji daju svom životu, završili bismo tako što bismo je katapultirali u apsolutni očaj. Kao iako ovu dimenziju često definiramo kao mješavinu između tuga i nedostatak nade valja istaknuti da ide dalje.
Očaj je sinonim za prazninu pada u mentalno stanje u kojem nijedno od naših pitanja nema odgovora. U ovoj fazi uobičajeno je da se pojave ovakva pitanja: kakav smisao ima život? Što ja radim na svijetu? Što mogu učiniti u ovoj situaciji ako ništa nema smisla? Ova pitanja samo potpiruju krug očaja, odvodeći osobu u kut psihološke tame gdje ostaju zarobljene.
Potaknut tjeskobom
Studiju je proveo doktor Martin Bürgy sa Sveučilišta u Stuttgartu u Njemačkoj ukazuje da se donedavno očaj tretirao kao psihopatološki fenomen od male važnosti. Desetljećima je bila potisnuta u filozofski univerzum vezan prije svega za egzistencijalne probleme.
The kognitivnu psihologiju umjesto toga naglašava kliničku važnost ove emocije. Očaj se povremeno može pojaviti u našim životima. Možemo to osjetiti kada nam se u određenom trenutku čini da sve ide protiv nas, zbog čega se osjećamo zaglavljenima i izgubljenima. Ali ima i slučajeva u kojima se situacija komplicira.
To se događa kada upadnemo u cikluse opsesivnih misli koje potiču negativnost i ranjivost. Ovim negativnim mislima pridodana je složena mreža emocija poput tuge, tjeskobe, ljutnje, frustracije...
Drugim riječima, lako je da se očaj u početku pojavi kao rezultat tjeskobe. Ako se situacija nastavi tijekom vremena, osoba će gotovo neizbježno patiti od depresivnog poremećaja.
Očaj vas tjera da se suočite sami sa sobom
Depresija dovedena do svoje krajnosti završava stvaranjem ekstremnih ideja u umovima onih koji pate od nje. Ideja o samoubojstvu rezultat je potpunog gubitka smisla i nade, nedvojbeno najopasnijeg aspekta u ovim slučajevima i za koji postaje ključna psihološka pomoć.
Stoga je uobičajeno da očaj se očituje kao konstanta u slučaju velike depresije i također u bipolarni poremećaj . To su delikatne situacije koje uz psihološku terapiju zahtijevaju i farmakološko liječenje. Kao što smo istaknuli na početku, ove se stvarnosti mogu prevladati zahvaljujući specijaliziranoj pomoći i vašoj vlastitoj predanosti.
Da bismo to postigli, moramo razmisliti o nekim pitanjima.
Ljutnja nastala iz očaja može biti korisna
Ljutnja je danas nepoznata emocija. Energičan je, snažan i zahtjevan, a ako ga dobro usmjerimo, može pomoći u transformaciji situacija.
Očaj je također sastavljen od one ljutnje zbog koje ne nalazimo smisao ni u čemu. Ljuti ste na sebe i na svijet. Ali čak i ako nas ovo može iznenaditi, pozitivno je. Bilo bi gore da se pokušalo apatija, nepokretnost osjećaj praznine ili potpuna ravnodušnost.
Ako pokušamo usmjeriti ljutnju u svoju korist, stvari bi se mogle polako promijeniti i pronaći novu ravnotežu. Samo trebamo kanalizirati energiju tako da se pozitivni potencijal oslobodi u našoj stvarnosti.
Licem u lice sa samim sobom da počneš iznova
Ima onih koji kažu da je očaj zatvor ega. To je naša najtamnija strana koja nas želi slabe i izgubljene. Carl Jung je tvrdio da je svrha psihološke terapije transformacija i prije svega postizanje individualizacije koja pacijentu omogućuje da pronaći svoj životni smisao .
Očaj nas tjera da razgovaramo sami sa sobom kako bismo vidjeli najgore od svog bića. Iz ovog razloga naša je obveza prihvatiti svoju sjenu kako ju je definirao Jung i zatim naučiti bez nje. Moramo doći do one svijetle i snažne strane gdje možemo pronaći nadu i sigurnost. To je svakako putovanje ne bez poteškoća, ali bez sumnje
