Jeste li ikada bili paralizirani ili u šoku kada ste se suočili s opasnošću? Najnormalnije bi bilo reagirati kada uočimo ozbiljan rizik. Međutim Mnogima se događa da ne mogu pomaknuti ni mišić, kao da se ne mogu obraniti . U ovom ćemo članku shvatiti zašto naši mišići ostaju paralizirani kada bi ih najlogičnije bilo koristiti.
Razmislite na trenutak o ostatku životinjskog svijeta. I . To se obično događa dok su mali i to je tehnika opstanak . Glume mrtve tako da se napadač prestane fokusirati na njih i ostavi ih na miru . Nešto se događa i nama ljudima u određenim okolnostima koje nas čine nesposobnima za obranu.
Funkcija amigdale u opasnim situacijama
Amigdala se nalazi u mozgu upravo u unutarnjem dijelu temporalni režanj . Ima vrlo važnu funkciju u našem emocionalnom sustavu. Posebno je odgovoran za upozorenje kada smo u opasnosti.
Bilo da je opasnost unutarnja (skori nam srčani udar) ili vanjska (netko je krenuo prema nama s agresivnim stavom), u oba slučaja aktivira se amigdala. Nakon toga šalje određene živčane impulse u različita područja mozga tako da se u našem tijelu aktiviraju određene funkcije. Tako će se broj otkucaja srca povećati, više kisika doći će do mišića i mi ćemo se pripremiti reagirati i obraniti se od potencijalne opasnosti bijegom ili napadom.
Amigdala se aktivira zahvaljujući strahu i pokreće reakciju koja šalje hormone u krvotok kako bi ga pripremili za djelovanje. Osjetila su izoštrena, disanje ubrzano, a pamćenje aktivnije.
U ovom naletu senzacija adrenalin . Aktivno sudjeluje u ovoj reakciji bijega ili suočavanja s opasnošću uzrokujući skupljanje krvnih žila i širenje dišnih puteva. Istodobno, mnoga područja postaju inhibirana, naime ona odgovorna za donošenje odluka.
Zašto ne možemo donositi odluke u opasnoj situaciji? Posljedica je stresa koji nastaje aktivacijom obrambenih snaga u našem tijelu i koji tjera naš živčani sustav da se odluči ponašati nagonski spasiti naše živote. Rezoniranje ovdje može predstavljati problem jer je prioritet brzo reagirati.
Zašto se ne možete braniti?
U svjetlu onoga što je upravo rečeno, ponekad može izgledati čudno biti nesposoban braniti se pred određenom opasnošću tijelo čini sve što može da se nosi s tim . Ipak, moramo uzeti u obzir činjenicu da se u nama aktivira obrambeni mehanizam.
Ako neka okolnost probudi a prošle traume ili je toliko jaka da uzrokuje napadaj panike u našem mozgu može doći do potpunog prekida veze . To znači da ćemo imati zaključavanje.
Ova nepovezanost usko je povezana s onim što nazivamo depersonalizacijom, jednim od simptoma tjeskobe . Odjednom se osjećamo strancima vlastitog tijela, naša osjetila i emocije zaspu i osjećamo se potpuno dezorijentirano. Automatski se ponašamo kao da smo roboti.
To je tehnika preživljavanja koja nam pomaže smiriti bol i emocionalnu patnju uzrokovanu situacijom. U ovom stanju ne bježimo, ne reagiramo, ne činimo ništa .
Disocijacija je mehanizam koji naš mozak postavlja kako bi nas zaštitio od situacije iz koje ne zna kako izaći. Stoga odvaja naš um od stvarnosti kako bi umetnuo određenu sigurnu udaljenost koja smanjuje emocionalni utjecaj uzrokovan okolnošću.
Nemogućnost obrane sasvim je normalna reakcija
Ove reakcije na opasnost česte su kod djece koja su žrtve zlostavljanja ili kod ljudi koji su bili žrtve opetovane agresije . Često se disocijacija to što žive može ih navesti na sumnju nije li ono što se dogodilo čak i samo plod njihove mašte.
Nemogućnost obrane pred opasnošću nikada se ne bi smjela gledati s namrštenjem niti smatrati slabošću budući da je to sasvim normalna reakcija koja nam omogućuje da se osjećamo nekako sigurno. Ovisno o situaciji s kojom se suočavamo, možda ćemo moći reagirati ili možemo ostati paralizirani kao rezultat naše osobne prošlosti ili ozbiljnosti situacije.
