Film Ponoć u Parizu Od Woody Allen objašnjava nostalgiju kao negiranje sadašnjosti kroz život protagonista. Životna prijevara prikazana u filmu je sindrom zlatnog doba i pogrešno uvjerenje da je prošla era bolja od ove u kojoj živimo. Ova zabluda romantične mašte vrlo je česta kod ljudi koji se teško suočavaju sa sadašnjošću.
Ponoć u Parizu je filmska komedija koja nam pokazuje da život nije tako čaroban kao naši snovi ali da u njoj možemo biti gospodari svojih odluka.
Sadašnja stvarnost protagonista nije ugodna i zapravo ga podcjenjuju njegova djevojka i njezina obitelj. Osjeća se usamljenim dok je u prošlosti slika koju je projicirao o sebi bila sasvim drugačija: veseo, cijenjen s mnogo prijatelja i novom ljubavi koja ga tjera da želi ostati tamo i napustiti sve ostalo.
Njegova želja da ostane usidren u prošlom razdoblju način je negiranja svoje sadašnjosti. Sadašnjost puna obaveza koje mu, umjesto da ispunjavaju život, dosađuju. Zbog svog kukavičluka i neodlučnosti, umjesto da se suoči sa sadašnjošću, odlučuje se skloniti u fiktivnu prošlost u kojoj nalazi sve ono što nema u sadašnjem trenutku. . Na kraju mu se ipak nameće stvarnost i tjera ga na tešku odluku.
Nostalgija je romantičan način da budete tužni
-Mario Quintana-
Sindrom zlatnog doba
Sindrom zlatnog doba filmski je sindrom koji je u ovom filmu tumačio Woody Allen. Lakša verzija ovog kompleksa i također stvarnija je ono što se događa u melankoličnom razmišljanju kada mislimo da je prošlo doba bolje od ovih u kojima sada živimo. Sve se vrti oko tog vremena, hobiji, opsesije, ponašanja i sve ima za cilj povratak u tu izgubljenu prošlost.
Kad nam na pamet padnu sjećanja na djetinjstvo ili prošli trenuci koje smatramo ugodnijima od sadašnjeg života i mislimo da različite stvari uvijek podrazumijevaju ispadanje na određeni način graničimo sa sindromom zlatnog doba . Ovaj kompleks nas tjera da živimo nepopravljivo vezani za prošlost što nas sprječava da budemo zadovoljni onim što imamo.
Ove karakteristike često se vide iu ljubavnim vezama. Ovo se događa kada mislimo da su neki odnosi koje smo imali u prošlosti nepobjedivi i da ako budemo imali nove u budućnosti oni nikada neće biti na razini. Suočavanje sa životom na ovaj način neizbježno nas dovodi do toga da tražimo ono što smo već imali, ali s potpuno drugom osobom što nas navodi da usporedbe i da to baš i ne cijenimo
Čak se i prošlost može promijeniti, povjesničari nam to jednostavno pokazuju.
-Jean Paul Sartre-
Nostalgija kao negiranje sadašnjosti
Nostalgija je opisana Studije pokazuju da nas nostalgija čini više empatičan i društvenog . Kad postanemo nostalgični, vidimo kako se prošlost odražava u kombinaciji različitih sjećanja koja su sva integrirana, ali u procesu su sve negativne emocije filtrirane.
Neurolog i psihijatar Alan R. Hirsch objašnjava da nostalgija pogoduje tendenciji lakšeg zaboravljanja negativnih aspekata i stoga ostaju samo pozitivni aspekti sjećanja . Zbog toga se prisjećamo lijepih iskustava iz djetinjstva, prijatelja, odmora, igračaka, a zaboravljamo manje lijepe trenutke poput neuspjeha, kazni i dosadnih sati u razredu.
Nedvojbeno ugodna iskustva, dokaz da naš život ima smisao koji smo mu u većini slučajeva sami dali. Na taj način sjećanje je odgovorno da nam kaže tko smo, ali bez protuslovlja tko smo bili. Razumijevanje ove evolucije ono je što nas tjera da se vratimo u prošlost, ali bez da nas ona zarobi.
Nema gore nostalgije od čežnje za onim što nikada nije postojalo
