Kao i kosti, i srce može puknuti.
Imati slomljeno srce jedna je od najčešćih stvarnosti, a da to ne postane navika . Čisto znatiželje radi, 70-ih jedna od najuspješnijih pjesama bila je ona od Bee Gees
I
Drugi aspekt koji privlači našu pozornost i koji su socijalni psiholozi vrlo često proučavali jest činjenica da mi ljudska bića u prosjeku se mnogo više bojimo socijalne i/ili emocionalne boli nego fizičke. razočaranje nevjera ili emocionalni raskid. Naše tijelo dobro zna što mu je činiti i kako reagirati kada se suoči s fizičkom ranom ili infekcijom.
Međutim kada veza završi, tijelo i um ostaju blokirani. Baš kako kažu stručnjaci mozak tumači ovo odvajanje kao opeklinu. Drugim riječima, emocionalnu bol naš mozak doživljava kao fizičku ranu, ali ne znamo kako je izliječiti. Posljedično, određeno vrijeme um zapada u niz proturječja, lažnih nada i besmislenog razmišljanja...
Vara li nas razum kad srce pukne?
Naš um nas vara, radi to bez želje, radi to jer je ranjen, izgubljen i povezan sa slomljenim srcem obrambeni mehanizmi
Naš sekundarni somatosenzorni korteks i stražnja dorzalna insula aktiviraju se vrlo intenzivno.
Kada nas naš um vara, on to čini bez želje jer je povrijeđen.
1. Izgubio sam najvažniju osobu u svom životu
Emocionalna bol uzrokuje tjeskobu, a tjeskoba traži utočište u meandrima gdje može potaknuti očaj.
Um nas vara i preuzima nas. Najvažnija osoba u našem životu smo mi sami. Naš bivši bio je važna osoba u razdoblju našeg života, ali to je završilo i to je nešto što moramo prihvatiti.
2. Učinila sam nešto krivo. Moram mu reći da se mogu promijeniti
Poricanje je prva faza tuge i u ovom trenutku neizbježno ih sve doživljavamo . Uobičajeno je kriviti sebe govoreći si da ste zanemarili odnos da ste nešto pogriješili ali da još ima vremena da to popravite.
Stoga pokušavamo gotovo opsesivno uvjeriti drugu osobu da nam pruži drugu priliku da pokušamo ponovno očistiti, resetirati, početi ispočetka jer ne možemo ovako baciti u vjetar ono što je između nas. Um nas vara, srce nas boli i dobre namjere nas obuzimaju dok držimo povez na očima: drugi nas više ne voli i suočeni s tom stvarnošću nema mjesta za nastavke.
3. Opsjednutost saslušanjem osobe i informacijama o njoj
Živimo u eri neposredne komunikacije trenutnog osnaživanja nesposobnosti toleriranja frustracije… Kako onda prihvatiti da nam voljena osoba više ne šalje poruke?
Um nas vara izmišljajući tisuće izgovora da objasni svoje njegov ne ili njegova latencija. Smislit će tisuću strategija kako bi dobio tu posljednju poruku ili taj očajnički prijedlog. Ova destruktivna dinamika trajat će sve dok nam dostojanstvo ne kaže da je dosta. Trenutak u kojem ćemo poduzeti potrebne korake poput brisanja bivšeg s popisa kontakata i brisanja s naših društvenih mreža.
Ponekad
4. Moj život više nikada neće biti isti
Ova izjava je očita: naš život više nikada neće biti isti nakon prekida veze. Međutim, um nas vara šapćući nam tihim glasom i neprekidno da je sreća
Ovakve misli su apsurdan način da nas muče. S obzirom na to Život se neće vratiti na staro, bit će drugačiji, bit će novi i puno bolji ako nemamo nekoga pored sebe tko nas ne voli. Ili možda da ali na krivi način.
5. Moram jasno znati zašto me prestao voljeti
Da se razumijemo, postoji li jasan objektivan, opipljiv i precizan razlog zašto nekoga prestajemo voljeti? Ne uvijek. Možemo postati opsjednuti time do točke očaja ali ljubav ponekad završi a da ne znamo zašto .
Možda je umiješana još jedna osoba, možda ih je bilo mnogo malo koji je stvorio a Vrlo ali najčešće se odljubljivanje ne može pretočiti u riječi... U tim slučajevima jednostavno to moramo prihvatiti, pogotovo kad se suočimo s iskrenošću onih koji nas više ne vole
Za kraj, znamo da se ne možemo uvijek osloniti na svoj um kada nam je srce slomljeno. Međutim većinu vremena ovaj osjećaj i ta razmišljanja su dio procesa tugovanje . Prihvaćanje onoga što se dogodilo unijet će malo reda u ovaj kaos i malo po malo vratit ćemo se svojim stopama prema utočištu samopoštovanja gdje možemo započeti delikatan i neizostavan posao: brigu o svom srcu.
