Prečesto skrivamo svoju patnju da bismo je sakrili od očiju drugih.
Čak i ako je život iskustvo koje nas slomi iznutra, čak i ako je nedvojbeno jedan od najtežih izazova s kojima se moramo suočiti, ono također pretpostavlja mogućnost da se osvijestimo, preformuliramo način na koji tumačimo svijet i nakon određenog vremena ponovno izgradimo sebe. Poanta je: kako to učiniti?
Ako ne možemo
-Viktor Frankl-
Težina patnje
Nitko nije spašen od patnje ovaj čudni stanar koji povremeno upada u naše živote bez upozorenja ili poziva. Čak i ako joj većinu vremena pokušavamo pobjeći ili je zatvaramo u najmračnije podrume kako bismo prikrili njezinu prisutnost, to je ne sprječava da i dalje ima utjecaja na nas... a ta mračna strana koju pokušavamo zakopati utječe na nas. Utjecaj koji sada manje vidimo jer nas tama sprječava da ga identificiramo ili predvidimo njegovo kretanje.
Što dulje patnja živi u tami to će više moći imati nad nama.
Neki će svoje negativne osjećaje prikriti lažnim osmjesima, drugi će se uvijek zaokupiti kako ne bi imali slobodnu minutu za razmišljanje, treći će sami sebi lagati kako bi zaboravili na svoju nelagodu. A među tim ljudima ima i nas koji se tako ponašamo povremeno ili uvijek.
Problem je u tome koliko god prepreka pokušali postaviti, patnja će se pojaviti prije ili kasnije uništavajući nas. Bilo da se radi o fizičkoj ili emocionalnoj boli.
Htjeli vi to ili ne patnja to je dio našeg života. Opasnost dolazi kada postane preteška i poprimi toliko mnogo oblika da se nastavlja tijekom vremena i postati životni stil zatamnivši sve oko sebe tamno sivom gotovo crnom bojom.
L Većina patnje koju doživljavamo nastala je iz bolnog iskustva na primjer gubitak nečega ili nekoga koga volimo. Kada ne prihvaćamo ovaj gubitak, kada mu se protivimo i inzistiramo na tome da stvari budu drugačije, a da to ne znamo, ostavljamo prostor za patnju; patnja koja je ujedno i bol i utočište kad vani počne padati kiša i voda nas ispuni tugom.
Smrt voljene osobe, kraj veze, razočaranje uzrokovano prijateljem ili otkaz primjeri su gubitke koji nas bole i koji nas dugoročno probadaju poput bodeža koji probada srce. Rane koje, ako se ne liječe, nikada neće prestati krvariti sve dok od nas ne naprave slomljene dijelove koje je teško sastaviti.
Zora otpornosti
Iako je istina da neki ljudi razviju poremećaje ili poteškoće s obzirom na temeljni uzrok patnje, u većini slučajeva to nije slučaj. Neki su čak sposobni postati jači nakon ovih traumatičnih iskustava. Iskustva koja uzrokuju bol, ali koja nam također pomažu u rastu i koja na neki način donose dobrobiti.
Studija koju su proveli Wortman i Silver navodi da ima ljudi koji neočekivanom snagom odolijevaju životnim napadima . razlog
To nas navodi na pomisao da jači smo nego što mislimo da čak i kada nas snaga napusti, postoji mala zraka svjetlosti koja nas obasjava i gura da pokupimo svoje slomljene komadiće i saberemo se ponovno. To je zora otpornosti, točan trenutak u kojem tuga i težina patnje ustupaju mjesto iscjeljujućoj moći naše snage da se odupremo i da nam pomogne da se saberemo.
Usprkos
-Helen Keller-
Ne radi se o ignoriranju onoga što osjećamo, već o tome da to prihvatimo kao životnu lekciju i promatramo to otvorenih očiju
Otpornost je jedna od najboljih vještina koju posjedujemo i koju bismo svi trebali naučiti čak iu školi. Naučimo liječiti naše rane, liječiti ih s ljubavlju i iz njih izvući veliku lekciju. Ali kako to učiniti?
Skupljamo svoje slomljene komadiće kako bismo se ponovno sastavili
Kako smo vidjeli ponovno procvjetati nakon oluje boli moguće je, ali nije lako. Riječ je o složenom i dinamičnom procesu koji, kako ukazuje psihijatar
- Samopouzdanje i sposobnost suočavanja s nedaćama.
- Prihvatite naše emocije i osjećaje.
- Imati značajnu životnu svrhu.
- Vjerujte da možete učiti ne samo iz pozitivnih već i iz negativnih iskustava.
- Uživajte u društvenoj podršci.
Kako podsjećaju Calhoun i Tedeschi, dvojica autora koji su se najviše posvetili posttraumatskom rastu, patnja i bol u nama generiraju
Suočavanje s bolnim iskustvima nas plaši, ali bijeg od njih je siguran način da ih produžimo i natjeramo da se promijene na opasan način. Prava hrabrost je nastavak unatoč strahu čak i kad tijelo drhti i lomi se iznutra.
Treba nam vremena da asimiliramo ono što nam se događa i da budemo oči u oči sa svojom patnjom. U toj samoći dolazi stanka koja nam omogućuje da shvatimo patnju kretanja naprijed velikim ili malim koracima. Zašto
