Možda vam nije poznat pojam mitomanija, ali ste sigurno čuli za patološke ili kompulzivne lažljivce. Vjerojatno ćete se sjetiti nekog filma ili knjige u kojoj je glavni junak imao ovaj problem. Često su ti filmovi komedije, u stvarnosti je to problem koji je sve samo ne smiješan; to je doista surova i dramatična činjenica za ljude koji to doživljavaju i za one oko njih.
Ovaj problem je vrlo ozbiljan i ima doista tužne posljedice kako za patološke i kompulzivne lažljivce tako i za pojedince koji se s njim moraju nositi. Tada je posebno bolno za one koji su oduvijek bili slijepi povjerenje u tim ljudima i oni nikada ne bi očekivali stvarnost činjenica koje su kasnije otkrili.
Dobronamjerne laži moraju biti povremene, a ne uobičajene
Laganje je uobičajen čin u našem društvu. Takozvane dobronamjerne laži nisu ništa drugo nego zadnji pokušaj izlaska iz situacije koja za nas predstavlja sukob. Ponekad ih koristimo kako bismo izbjegli uvrijediti druge, druge kako bismo zaštitili svoje dostojanstvo.
Od Ne mogu izaći s tobom jer ću biti zauzet cijelo poslijepodne, a zapravo smo slobodni, ali ne želimo izlaziti k tebi, izgledaš sjajno, ova haljina ti stoji sjajno iako mi ne mislimo tako.
U prvom slučaju ne želimo drugome reći da postoji nešto što nam se sviđa više od njegovog društva i zato kažemo ne mogu umjesto ne želim. U drugom slučaju ne želimo učiniti da se druga osoba osjeća loše govoreći joj da je napravila loš izbor kupnjom haljine.
Oni nisu ljut jer si mi lagao ljuta sam jer ti od sada ne mogu više vjerovati
(Friedrich Nietzsche)
Samo zato što su laži za dobro, ne moramo im uvijek pribjegavati jer time gubimo autentičnost sa sobom i s drugima. Ako nam se baš ne izlazi van, imamo puno pravo osjetiti tu bezvoljnost i izraziti je s drugom osobom.
Dobivamo iskrenost i autentičnost svaki put kada govorimo istinu
Oprosti, ali danas sam umoran i ne želim izaći. Što misliš ako odemo tamo neki drugi put? Ovom jednostavnom frazom stječemo malo iskrenosti jedni prema drugima i prema samima sebi.
Ove bijele laži nisu sinonim za ozbiljnost ili istinu smetam već samo svojevrsno podmetanje koje smo kao djeca naučili da se brzo i lako oslobodimo sukoba bez povrijeđivanja tuđih osjećaja.
Laž ne bi imala smisla da se istina ne smatra opasnom.
(Alfred Adler)
Međutim, za povrijeđivanje tuđih osjećaja nismo uvijek krivi mi, nego osoba s kojom komuniciramo. Ako se naš prijatelj naljuti jer smo danas previše umoran izlazak nije naša odgovornost; dok je laganje njemu ili govorenje istine zapravo naša odluka.
Mitomanija: psihološki poremećaj u kojem su laži glavni junak
Patološke laži nadilaze sve ovo. Imaju razinu ozbiljnosti koja nikada ne bi trebala proći nezapaženo. Ljudi ovog tipa izmišljaju iskustva, lažu o svojim godinama i profesiji, svojim akademskim ili profesionalnim zaslugama i mjestima gdje su živjeli. Lažu čak i o pojedincima oko sebe.
Nekako s ovima laži pokušavaju ispuniti prazninu i opravdati se ovako: ako mrzim sebe i svoj život mogu izmisliti lik koji čini sve o čemu sam ikada sanjao. To će navesti druge da se dive ovoj temi i tako će se on osjećati ojačanim; stoga će nastaviti lagati jer je otkrio da općenito nema negativnih posljedica za njega već samo prednosti. Prednosti koje će se pretvoriti u otrov za njegov život i za one oko njega.
Ovakav način pristupa generira kompulzivno laganje: za subjekta laganje postaje
Kada ih se otkrije, ti se pojedinci naljute i štite se napadima
Kada se otkriju, te osobe imaju tendenciju prekriti laž drugim lažima. Ako shvate da im ljudi ne vjeruju i nastavljaju postavljati pitanja, poduzmu nešto u obrani a štite se napadom. To završava štetnim odnosima jer je takvo ponašanje neshvatljivo vanjskom oku.
Stvara se aura nepovjerenja i ljudi oko tih osoba počinju živjeti u stalnom stanju pripravnosti i osjećaju potrebu da pod svaku cijenu otkriju istinu kako bi ponovno počeli vjerovati svojoj voljenoj osobi.
U kaznu varalice ne treba vjerovati ni kad govori istinu.
(Aristotel)
Ljudi koji nepopravljivo i sustavno lažu trebali bi si dati priliku za psihološku pomoć. Svojim lažima ne čine ništa drugo nego pokušavaju začepiti rupu koja se sve više širi i postaju suučesnici neistina i izmišljotina.
S druge strane tu je zdravo prihvaćanje sebe i pozitivno postizanje vlastitih ciljeva bez potrebe za pribjegavanjem lažima. Čak i ako lažac vjeruje da ga te laži štite, one ga samo udaljavaju sve dalje od osobe kakva bi želio biti.
