Svi smo barem jednom pokušali iz glave izbrisati neugodno sjećanje, traumatično iskustvo, neugodnu riječ... No, kao što dobro znamo Za mozak je zaboravljanje teže od pamćenja . Kao da nam ovaj fascinantni organ šapće: zapamtite ovo jer vaša sjećanja su srž vašeg iskustva.
Iako se ovaj aspekt može činiti obeshrabrujućim, mora se naglasiti da u svemiru neuroznanosti sve ima svoju svrhu. Pamćenje gradi ono što jesmo. Kad bismo mogli po želji izbrisati cijelo jedno poglavlje svog života, prestali bismo biti ono što jesmo. Jer ipak je svatko od nas sastavljen od svjetla i sjena, uspjeha, neuspjeha pa čak i nesreća.
To ne znači da se i znanstvenici i bilo tko drugi mogu pitati zašto. Zašto zaboravljanje je teže od pamćenja ? Jer mozak ne može izbrisati konkretnu činjenicu ? I zašto neke stvari zaboravljamo, a druge opstaju poput svjetla svjetionika koje nas uvijek vodi do obala sjećanja i patnje? Nedavno istraživanje otkriva odgovore na ova pitanja.
Pošteno je reći da vrijeme liječi sve da će i ovo proći. Ljudi zaboravljaju. Ali ovo funkcionira samo ako niste protagonist tog događaja jer ako jeste, vrijeme ne prolazi, ljudi ne zaboravljaju i nađete se usred nečega što se ne mijenja.
-John Steinbeck-
Zašto je zaboravljanje teže za mozak od pamćenja?
Sveučilište Texas u Austinu predvodilo je pretraga otkriti zašto je zaboravljanje teže našem mozgu od pamćenja . Iako svi znamo da se to događa prilično često, neuronski mehanizmi koji orkestriraju ovu psihološku stvarnost još nisu bili jasni.
Jarrod Lewis-Peacock, vodeći autor studije i profesor psihologije na istom sveučilištu, kaže nam da mozak neprestano i gotovo uvijek zaboravlja podatke i iskustva radi to dok spavamo . Činimo to nesvjesno i bez imalo kontrole. Upravo je mozak taj koji odlučuje odbaciti nevažne i nezanimljive činjenice. Cilj mu je poboljšati učinkovitost.
Magnetskom rezonancom također je bilo moguće uočiti da kada osoba pokušava zaboraviti točno sjećanje imamo posla sa slučajem nesretnog pokušaja zavođenja koji je završio neuspjehom Postoje 3 područja mozga u kojima je koncentriran sav napor . Odnosno, prefrontalni korteks ventralni temporalni korteks i hipokampus.
Zaboravljanje je teže od sjećanja zbog emocionalnog opterećenja i asocijacija
Postoje neutralna sjećanja i visoko emocionalna sjećanja. Kao što nam objašnjavaju neuroznanstvenici, materijal koji zaboravljamo gotovo trenutno je vizualni materijal. Tijekom dana zaboravimo oko 80% stvari koje vidimo : registarske tablice automobila, lica ljudi koje susrećemo, boje odjeće koju drugi nose, itd.
Događaji obilježeni otiskom jedne emocije, međutim, odolijevaju zaboravu. Ako nam je nešto izazvalo strah, sram, strah ili sreću dulje će ostati u sjećanju jer ga mozak smatra značajnim.
Znanstvenici dodaju još jednu važnu činjenicu: mnoga su naša sjećanja bogata jer nastaju kroz asocijacije . Naš mozak povezuje slike, mirise, zvukove i dojmove s prošlim događajima. Sve to pomaže da se određena sjećanja još više učvrste.
Naša sjećanja, i ugodna i neugodna, definiraju tko smo danas
Svako iskustvo senzacija misaona navika ed emocija uzrokuje promjenu u mozgu . Stvara se veza, mozak se reorganizira i mijenja. Zaboravljanje je teže od pamćenja jer bi brisanje fragmenta prošlosti značilo i brisanje te veze, te moždane sinapse.
Nekako svako iskustvo, ugodno ili neugodno, priprema mozak za buduća iskustva, a sve sinapse i kognitivne promjene stvorene svakom činjenicom koju osjetimo i doživimo izgrađuju anatomiju mozga koja nas individualno definira. Svako sjećanje, svaki osjećaj podiže, da tako kažemo, planine naših vitalnih geoloških razdoblja.
Zaborav je moguć, ali samo u određenim okolnostima
Spomenuta studija koju je proveo dr. Lewis-Peacock sa Sveučilišta u Teksasu skreće pozornost na zanimljiv detalj. Namjerno zaboravljanje moguće je samo u nekim slučajevima.
Prema istraživanju, osoba može zaboraviti iskustvo ako ono generira umjerenu razinu moždane aktivnosti. Pa… što to znači?
- To znači da ako ne pridajemo pretjeranu važnost nekoj činjenici (kao što je pogriješila u javnosti) lakše idemo prema zaboravu.
- Ako smanjimo emocionalni utjecaj na tu činjenicu bez da joj pridajemo previše pozornosti, lakše će se to iskustvo izgubiti u sjećanju.
- Umjerena razina moždane aktivnosti ključna je za poticanje zaboravljanja.
Naprotiv, ako je emocionalna komponenta intenzivna ako svoje misli usmjerimo na ono što želimo zaboraviti nećemo uspjeti .
Imajući ovaj aspekt na umu, možemo razumjeti samo vrlo jednostavnu činjenicu: zaborav ne rješava ništa. Na kraju krajeva, mi smo naši uspjesi i naše greške i suočavanje s bilo kojom preprekom, gubitak, pogreška ili razočaranje dio je našeg učenja kao ljudskih bića.
