Neko sam vrijeme izlazio s prijateljima i počeo shvaćati nešto tužno, ali neporecivo: naši susreti više nisu bili zabavni kao što su bili.
Neki samci, neki u braku, neki već s djecom; bili smo nesposobni za zabavu ili dubok razgovor o bilo čemu osim o pronalasku partnera i rađanju djece. Nismo bili sposobni planirati ništa što bi se prvenstveno sastojalo od uživanja u međusobnom društvu.
Ovo nije bila izolirana situacija. Odjednom se činilo da žene koje sam oduvijek smatrao pametnima, zabavnima i neovisnima ne pokazuju nikakav interes osim traženja stabilnosti. To ne bi bio problem osim ako ne doživite situacije u kojima to shvatite pronalazak partnera za mnoge nije želja nego stvarna opsesija ili osnovni uvjet za potpuni život.
Taj patološki strah od nenalaženja partnera i samoće poznat je kao anuptafobija.
Podrijetlo anuptafobije
Pritisak traženja partnera jedna je od najrazumljivijih stvari u svijetu u kojem živimo: sve se radi na način da se potakne želja za pronalaskom partnera i rađanjem djece. Tradicionalno uspjeh povezana je u određenoj mjeri s ova dva zahtjeva.
Čak i ako mnogi isprva neće osjetiti ovu potrebu, uvijek je mogu razviti: Kad dođete u određene godine, čini se da se slobodno vrijeme drastično smanjuje. Mnogi prijatelji i vršnjaci našli su partnera, a vremena za zabavu ili razgovor sve je manje.
Iako je istina da se kod oba spola može razviti potreba za partnerom, čini se da nakon 30 godina i kod ženskog spola ta potreba može postati patološka. Aluzije društva na ženski biološki sat samo naglašavaju taj osjećaj potlačenosti, posebno kod onih koje se već osjećaju ranjivo ili izazovno jer nemaju partnera.
Proces traženja
Postoje ljudi koji ovu situaciju doživljavaju ne kao način da pronađu partnera, već kao potpuno stanje samo po sebi. Ne žele biti sami ili u paru, žele biti smireni i živjeti život kojim dominiraju pozitivne emocije. Imati partnera bi stoga bio dodatni pozitivan faktor koji dodaje komponentu intimnosti i druženja ljubav ; što pridodaje ostalom, ali nije bitno za dobar osjećaj.
Međutim, drugi vjeruju da je biti samac neprirodno i društveno ograničavajuće; što ih čini ranjivijima na negativna iskustva. To su ljudi koji su kao obveze internalizirali društvene preporuke obitelji i prijatelja u vezi s partnerom. Smatraju da je samac društveni neuspjeh i dokaz da imaju problem.
Ponašanje osoba koje pate od anuptafobije
Ponašanje ljudi koji pate od anuptafobije odgovara obrascu tjeskobe i opsjednutosti idejom da imaju partnera. Ljudi koji su najbliži oboljelom su oni koji će biti najviše pogođeni
Anuptafobične osobe imaju ozbiljan problem sa samopoštovanjem koji je možda uzrokovan prijašnjim traumama, iskustvima odbijanja i/ili napuštanja od strane nekoga drag tijekom djetinjstva ili adolescencije.
Trenutno postoje neki detalji koji nam mogu otkriti imamo li pred sobom osobu koja boluje od ovog poremećaja:
- Pretjerana viktimizacija zbog neposjedovanja a
- Promiskuitet i ponašanje koje graniči s granicom društveno prihvatljivog.
- Kategorizacija ljudi koji
- Preispituju tuđe ljubavne veze, osobito one koje nisu formalizirane kompromisom, smatrajući ih nezrelima ili praznima.
- Obično se upuštaju u jednu vezu za drugom ne fokusirajući se previše na njezine karakteristike. Prilagođavaju se partnerovom ukusu i mišljenjima zbog straha od ponovnog napuštanja.
- Za njih je brak a djeca su stabilna i sigurna površina: dimenzija regulirana dugotrajnim kompromisom s partnerom, a ne životnim projektom sa smislom.
- Nemogućnost uživanja u aktivnostima osim u društvu vašeg partnera.
- Kada imaju partnera, posebno su zainteresirani za pokazivanje svoje sreće u paru pred drugima.
Anuptafobiju treba shvatiti kao iracionalan strah na što ukazuje sufiks same riječi. Doista ponašanje osobe koja pati od anuptafobije općenito je dosta vidljivo i izraženo u usporedbi s jednostavnom željom ili potragom za partnerom.
Ovo stanje uzrokuje više boli i nelagode u velikoj skupini stanovništva nego što se misli. Ovi ljudi osjećaju da je veza u paru jedini način da sebi daju vrijednost i da budu u svijetu, što dovodi do kontinuirane besplodne potrage za smislom njihova života. Osjećati se na pola puta i tražiti nekoga tko će se osjećati cjelovitim, a ne samo biti sretniji, još uvijek je pogrešan put.
