Možda nam nikada nije pala na pamet ideja da bi šutnja mogla postati luksuz. Nešto u čemu samo rijetki mogu uživati oni od čega uspiju pobjeći rutinski koja nas sprječava da imamo vremena za sebe koja nas pokorava i zbog koje se bojimo samoće i potpune tišine.
Konteksti u kojima se krećemo su izuzetno bučni i mi smo se prilagodili do te mjere da je uvjeren da je biti sam i šutljiv za mnoge ljude negativno, pa čak i izvor tjeskobe. Stoga je važno postaviti si neka pitanja kako bismo prepoznali implikacije ovog straha ili ograničenja.
Mi toga nismo svjesni, ali stalno izbjegavamo šutjeti. Buku tražimo čak i kada imamo priliku odmaknuti se od nje. Trebali bismo se zapitati zašto se toliko bojimo šutnje. Osjećamo li se sami ako nema buke?
Kad smo sami kod kuće, palimo li radio jer ne podnosimo odsutnost buke? usamljenost Muči li nas naša kuća? Mogućnost bavljenja jogom ili prakticiranjem meditacije nam ni ne pada na pamet, koliko je samo stresno ostati smiren i u apsolutnoj tišini!
Naš um treba šutjeti
Zasigurno postizanje ove tišine o kojoj govorimo nije jednostavan zadatak i uvođenje nečega od nje u našu rutinu zapravo može biti vrlo težak izazov. Mnogi naši želje težnje ili brige nalaze se upravo tamo gdje je buka. Vanjski šum i unutarnji šum u struji misli impozantnog i neprestanog opsega.
Brojna su istraživanja provedena u tom smislu. Konkretno, brojni su oni u kojima se radi usporedba između ljudi koji žive u velikim gradovima i onih koji žive u ruralnim sredinama. Razlike nas ostavljaju bez teksta. The ljudi koji žive ili rade na vrlo bučnim mjestima koji spavaju slušajući buku ili neprestani žamor grada su podložniji određenim zdravstvenim problemima.
Problemi s cirkulacijskim sustavom, stres anksioznost ... Ako tražimo glavne uzroke ovih poremećaja, najvjerojatnije ćemo često pronaći nedostatak pauza. Naš automatski pilot, nakon godina i godina u kojima smo uvijek postupali na isti način, spreman je skakati s jednog poticaja na drugi.
Tišina je dosadna. Šutnja nas čini nervoznima. To su samo uvjerenja koja imaju za cilj opravdati nešto što ne želimo vidjeti u sebi. Čega se bojimo?
Ipak, naš um mora biti tih. Doista samo zahvaljujući odsutnosti buke naši neuroni imaju pojačan rast. Opuštaju se i um i tijelo, oslobađajući se briga, gomilanja problema i napetosti izazvanih vanjskom bukom. Kada postoji buka, ne možemo slušati sami sebe; a ako ne slušamo sebe teško možemo računati na lucidan i bistar um.
Buka i nemir udaljavaju nas od nas samih
Budizam također kaže: buka i uznemirenost nas udaljavaju od nas samih. Tko od nas posvećuje vrijeme upoznavanju sebe? Koji si svaki dan posveti nekoliko minuta meditacija smiriti um, opustiti se i suočiti se s mislima koje pokušavamo ignorirati kao štetne i podmukle i koje se upravo zbog toga ne prestaju ponavljati i stvarati nam nelagodu? Zasigurno je komplicirano kada imate toliko hitnih zadataka koje morate riješiti kada se vrijeme za nas uvijek može odgoditi u budućnost...
Šutnja je puno više od prakticiranja meditacije ili pražnjenja uma – potpuno pogrešno uvjerenje o ovoj praksi. To znači prestati živjeti na autopilotu i više uživajte u sadašnjem trenutku. Ne morate raditi velike stvari. Dovoljno je i samo kušati jelo, cijeniti njegove okuse, uživati u cvrkutu ptica dok šetamo prirodom.
Sve ovo znači živjeti. Zapravo, buka koja nas okružuje sprječava nas da živimo i samo nas tjera da postojimo. Za što? Raditi ono što moramo, a da se ne zabavljamo, ne brinemo o sebi i ne ugađamo sebi, ne prepoznajući važnost koju imamo. Završetak za krenuti za motivacije koje često nisu naše nego tuđe.
Nekima je tišina nepodnošljiva jer u sebi imaju previše buke
-Robert Fripp-
Ne bježimo od šutnje. Ugasimo TV i otvorimo knjigu. Vježbamo u parku bez slušalica . U svakodnevnom životu preplavljeni smo stalnom bukom. Zašto nastaviti biti jedno kada možemo posvetiti vrijeme sebi? Bojimo li se povezati sa sobom i svijetom oko sebe? Od čega bježimo?
