Spavanje je jedna od najugodnijih fizioloških funkcija koje ljudska bića mogu doživjeti. Osim činjenice da miran san donosi radost, spavanje je ključno za očuvanje energije kako bi se osiguralo konsolidiranje i učenje novih informacija te za poboljšanje imunološke i endokrine funkcije.
Kad se rodimo, prvo moramo proći kroz proces prilagodbe dok nam se san ne učvrsti. Novorođenčetu je teško spavati do kraja plakala . Dugoročno gledano, to dovodi do ljutnje roditelja koji ne znaju kojem lijeku se obratiti kako bi njihova djeca dobro spavala.
Jedino rješenje je imati dobru dozu strpljenja i ne zaboraviti da će, kao i svaki drugi čovjek, i novorođenče prije ili kasnije zaspati.
Razvio se u posljednje vrijeme struja koja se zove obrazovanje s prirodnom privrženošću koja tvrdi da kako ne bi patila djeca, moraju ih tjerati da spavaju u istom krevetu roditelji sve dok ga sami ne odluče napustiti.
Ovaj sve učestaliji trend na Zapadu izazvao je brojne rasprave, a ima roditelja koji ga žestoko brane, tvrdeći da će ova gesta biti dobra za samopoštovanje i samopouzdanje mališana, dok ima onih koji se s time nikako ne slažu.
Odakle ideja o spavanju s roditeljima?
Zagovornici obrazovanja ove vrste temelje se na studijama koje je proveo psihoanalitičar John Bowlby. On je razvio ono što danas nazivamo teorijom privrženosti, ali poanta je u tome da to nema nikakve veze s onim što promiče obrazovanje privrženosti.
Bowlby je rođen u Londonu u obitelji iz više klase; njegov je otac bio kirurg u kraljevskoj kući Windsor. Kao što se često događalo u to doba, o Bowlbyju se brinula dojilja koja je bila njegov glavni izvor privrženosti, a roditelje je vrlo rijetko sretao.
Kad je napunio 4 godine njegova je medicinska sestra otišla, a on je to razdvajanje opisao kao tragičan događaj. Sa 7 godina poslan je na akademiju gdje se osjećao vrlo ugodno tjeskoban i nesiguran.
Takvi su osjećaji bili logični i jednako je logično da će kao odrasla osoba provoditi istraživanja koja potvrđuju da je privrženost temeljna u prvih šest mjeseci života novorođenčeta.
Bowlby je otkrio važnost ove poveznice promatrajući da djeca koja su pretrpjela ekstremno uskraćivanje pozornosti i ljubavi vjerojatnije će podbaciti u školi i društvu mentalnih problema i kroničnih bolesti.
Međutim, govorimo o ekstremnoj deprivaciji, maltretiranju, nemaru, zanemarivanju ili napuštanje . Teorija je danas ozbiljno pogrešno protumačena i mnoge obitelji vjeruju da se privrženost gradi obraćanjem pažnje na dijete 24 sata dnevno: nositi ga što dulje u naručju, odmah reagirati na svaki plač, produljiti razdoblje dojenja ili dugogodišnjeg spavanja u istom krevetu.
Ovaj pokret je prijevara. Usvojio je isti naziv kao i znanstveno područje koje proučava razvoj ljudskih bića i to izaziva dosta zabune - kaže jedan od glavnih predstavnika u znanstvenim istraživanjima privrženosti, psiholog Alan Sroufe.
Znanstvenici Sroufea, profesora emeritusa Sveučilišta u Wisconsinu, koji se više od 30 godina bavi analizom razvoja djece, pokazali su da se sigurna privrženost ne postiže spavanjem s roditeljima, dugotrajnim dojenjem ili stalnim boravkom u maminom ili tatinom naručju. Pokazuje se mogu li roditelji osjetljivo, primjereno i učinkovito reagirati na signale novorođenčeta . L’ privitak formirat će se s osobom koja će sve to moći učiniti nakon što se stekne djetetovo povjerenje.
Krivo protumačena znanost
Moramo biti jako oprezni u tumačenju teorija jer ništa na svijetu nije sve crno ili bijelo kada je u pitanju statistika, a još manje kada je u pitanju prosudba odluka obitelji. William Sears, strastveni branitelj dijeljenja kreveta između roditelja i djece, argumentira svoj stav time da pretjerano plakanje kod novorođenčadi može biti štetno za mozak zbog visoke izloženosti dječjim hormonima. stres .
Ali Sears pretjeruje jer se stres od pojedinih neprospavanih noći ne može klasificirati kao kroničan i ne može se usporediti sa stresom Bowlbyja koji je trpio zanemarivanje i napuštanje roditelja. Jasno je da su to dva različita pitanja.
Psihološke tehnike adukcije na spavanje, s druge strane, znanstveno su dokazane i ne uzrokuju emocionalnu štetu kod djece to prema 52 studije koje je 2006. provela Medicinska akademija Sjedinjenih Država.
Zaključak do kojeg se može doći zahvaljujući svim ovim podacima vrlo je jednostavan: svaka obitelj mora činiti ono što joj instinkt govori, ali uvijek imajući na umu da ne postoji jedinstvena metoda koja bi osigurala da djeca odrastu s više ili manje samopouzdanja, obdarena samopoštovanjem i emocionalno snažna.
Poanta nije u tome ŠTO provodite u praksi, već KAKO to radite. U tu svrhu morate biti dobri tumači signala svoje djece i znati razlikovati kada im treba nježnost kada su pospani, gladni ili imaju druge potrebe.
Nijedna krajnost nije potpuno zdrava, sve ovisi o tome kako se ponašate. Popustiti svima hirovima djeteta može oštetiti njegovo samopoštovanje i prije svega ga učiniti netolerantnim na frustracije s kojima će se susretati tijekom života.
Ni potpuni nemar prema dječjim potrebama nije najbolji odgojni put: mališani ovise o nama i trebaju da odgovorimo na njihove potrebe kad je vrijeme.
Pa spavati s mamom i tatom ili ne? Sve se mora raditi umjereno i znanost se ne smije pogrešno shvatiti. Možete spavati sa svojom djecom jer vam se to sviđa, ali ne s idejom da će ih tako bolje pripremiti za život. Također upamtite da su ljudi obično stvorenja navike pa učenje djeteta da spava u vlastitoj sobi može biti vrlo korisno za njegovo mentalno zdravlje i za ostatak cijele obitelji.
