Učinci anksioznosti na mozak: labirint iscrpljenosti

Učinci anksioznosti na mozak su razorni. Kortizol, adrenalin i norepinefrin čine nas budnima i obrambenima. Za kratko vrijeme um postaje plodno tlo za iracionalne misli, strahove koji proždiru i paraliziraju i za sve emocije koje poput hladne večeri bez mjeseca i zvijezda potpuno zamagljuju našu stvarnost. Istina je da postoji vrlo malo psiholoških stanja koja mogu postići takav intenzitet.

Demografske studije pokazuju da mnogi ljudi žive s kroničnom anksioznošću. Nesposobni uočiti postojanje drugih načina doživljavanja stvarnosti, dopuštaju da ih ponese tjeskoba ne znajući kako reagirati. Druge studije umjesto toga ispituju takozvanu situacijsku anksioznost govoreći u javnosti suočavanje s razgovorom za posao, ispitom ili čak povezivanjem s drugima trenuci su koji podižu crvenu zastavu opasnosti.

-Kurt Goldstein-

Svi smo se nosili s tjeskobom. Ako se podijeli u precizne doze, ovaj prirodni ljudski odgovor može djelovati kao valjan impuls za naše svrhe; kada se nekontrolirano širi, može uzrokovati ozbiljne štete. Za kratko vrijeme će preuzeti kontrolu nad našim životima, a da toga nismo svjesni. A kada se to dogodi, sve se deformira i gubi konzistentnost poput slike Kandinskog.

Učinci anksioznosti na mozak

Da bismo bolje razumjeli opseg utjecaja na mozak koji izaziva tjeskobu, prije svega moramo napraviti prvu važnu razliku između tjeskobe i stresa . Ovo posljednje proizlazi iz fiziološkog procesa aktivacije dobivenog kao rezultat različitih vanjskih čimbenika. Drugim riječima, uvijek postoji neki konkretan element koji ga pokreće, bilo da se radi o pritisku na poslu, višku odgovornosti, obiteljskim problemima ili bilo čemu drugom. Stres se javlja kada shvatimo da nemamo dovoljno resursa da se nosimo s vanjskim podražajima.

Anksioznost je, s druge strane, nešto puno složenije. Ponekad se može pojaviti kao posljedica stresa, ali u mnogim prilikama to je emocija koju doživljavamo ne znajući zašto . To je unutarnji faktor koji se može pojaviti u različito vrijeme, fiziološki odgovor koji nas priprema za bijeg ili borbu protiv prijetnje (stvarne ili ne).

Sve to čini anksioznost drugačijom od stresa i zauzvrat ju je puno teže kontrolirati. Da vidimo zašto.

Amigdala

L’ amigdala to je mala struktura prisutna u najunutarnjijim slojevima mozga . Obrađuje i tumači sve senzorne signale koji dolaze iz okoline, upozoravajući mozak na prisutnost prijetnje ili opasnosti od koje se treba obraniti. To je onaj instinktivni (a ponekad i iracionalni) senzor koji nas tjera da reagiramo na uobičajene opasnosti kao što su pauci, mrak, visine...

Hipokampus

Hipokampus je povezan s emocionalnim pamćenjem . Kada su učinci tjeskobe na mozak intenzivni i stalni tijekom vremena, ova struktura će se naći u velikim poteškoćama. Smanjuje se i ta promjena uzrokuje ozbiljne posljedice poput gubitka pamćenja, problema s koncentracijom i posttraumatskog stresa. Ovi su učinci vrlo česti kod djece žrtava maltretiranje prisiljeni živjeti pod teretom stalnog stanja straha, tjeskobe, opasnosti.

S tim u vezi, tek prije nekoliko mjeseci objavljena je u časopisu Neuron zanimljivo i ohrabrujuće otkriće. Ispostavilo se da se stanice odgovorne za anksioznost nalaze u hipokampusu budući da nam daje nadu u mogućnost razvoja preciznijih lijekova usmjerenih na suzbijanje ovog poremećaja.

Kortizol, norepinefrin i adrenalin

Nemir, osjećaj budne napetosti mišića ili tahikardija posljedica su djelovanja različitih neurotransmitera. Učinci tjeskobe na mozak posljedica su nepogrešivog (kako strašnog) zajedničkog djelovanja kortizola, norepinefrina i adrenalina.

Dok je amigdala odgovorna za prepoznavanje opasnosti, ovi nas neurotransmiteri tjeraju da reagiramo. Mozak od nas traži da se obranimo, pobjegnemo i reagiramo. To čini tako što potiče više krvi da teče u mišiće, ubrzava rad srca i dovodi više zraka u pluća.

Ovo stanje alarma stvarno može pomoći ako je prijetnja stvarna. Naprotiv, kada to nije slučaj i fiziološka aktivacija je stalna, javljaju se različiti problemi: loša probava POREMEĆAJI hipertenzija rizik od cerebrovaskularnih inzulta...

Kako se možemo suprotstaviti učincima anksioznosti na mozak?

Anksioznost je fiziološki odgovor, stoga nije dovoljno reći sebi da se smirite i da će sve biti u redu. Ako mozak utvrdi prisutnost opasnosti, naše razmišljanje neće biti od velike koristi . Stoga je preporučljivo početi raditi na organskoj i tjelesnoj fiziološkoj razini.

Uvjerite svoje tijelo da nema prijetnje.Kako? Vježbanjem opuštanja duboko disanje pauzirajući ga tako da i tvoj mozak stane.

• Pretvorite tjeskobu u prednost. Upravljanje tjeskobom nije stvar volje. Ne radi se o tome da ova psihofiziološka stvarnost nestane iz mozga. Radi se o tome da to podnesemo i iskoristimo u svoju korist. Da bismo to postigli možemo se poslužiti umjetničkim terapijama. Glina za modeliranje ili slikanje, na primjer, mogu poslužiti da daju oblik toj tjeskobi koja, poput čudovišta iz bajke, može postati mala, bezopasna i podatna.

Nove navike, nove rutine.Ponekad promjena nečega u našoj svakodnevnoj rutini može učiniti razliku. Idite u šetnju, idite svaki tjedan na koncert, upoznajte nove ljude, upišite se na jogu... Sve može promijeniti percepciju alarma našeg mozga da stvari počne gledati drugačije.

Ne biste trebali oklijevati čak ni konzultirati se sa stručnjakom ako ne možete ograničiti stanje koje izaziva tjeskobu. Nitko ne zaslužuje živjeti u strahu od ostanka zaključanog iza rešetaka koji kronična tjeskoba, sa svojim zamagljivanjem stvarnosti, gradi oko nas.