Gledanje kroz prozor i dopuštanje očima da lutaju iza stakla nije sinonim za gubljenje vremena . Zato što ponekad oni koji gledaju kroz ovaj prag nemaju interesa vidjeti vanjski svijet, već radije žele ploviti kroz introspekciju kako bi dosegli svoje unutarnje svjetove u potrazi za novim mogućnostima. Malo koja mentalna vježba može biti zdravija od ove.
Pogledajmo zajedno koje nam prednosti može ponuditi pogledaj kroz prozor naizgled jednostavna aktivnost.
Tko zna Edward Hopper nedvojbeno će se sjetiti svih slika na kojima je žena sama ispred prozora . Nekad je to hotelska soba, nekad spavaća soba ili bar... Slika je uvijek ista: ženski pogled koji kao da ide preko stakla i nalazi se miljama daleko od tog malog prostora koji ga okružuje.
Ne
-Wallace Stevens-
Što te žene gledaju? Odgovor je jednostavan: sve i ništa u isto vrijeme . Hopper je bio stručnjak za stvaranje raspoloženja i atmosfere na koje je mogao utjecati emocije nije jednostavno definirati. Svjetlo, oblici, boje: sve je moralo pogodovati određenom osjećaju. Zbog toga je često koristio resurs prozora u blizini svojih likova.
Prozori su pragovi do ljudskog uma. Oni su često neizostavan resurs za svakog sanjara. Također za one koji trebaju odmor nakon dana stresno
Gledanje kroz prozor je vježba introspekcije
U svakoj učionici osnovne škole lako je pronaći dijete koje gleda kroz prozor. Oni su odsutni, odvojeni od okoline, ali povezani sa svojim stranputicama i svojim sanjarenjima. Kako odrastamo, ovo ponašanje daleko od toga da se ispravi, nastavlja s entuzijazmom. Međutim, na to se i dalje gleda s namrštenjem . Jer gledanje kroz prozor sinonim je za neproduktivnost neprisutnosti u neposrednoj okolini u obvezama koje imamo.
Suočimo se s tim da nam je rijetko dopušteno zaroniti u vlastita mentalna stanja kako bismo saznali što se tamo događa. Jer tko god to radi ostaje miran, ništa ne stvara, ništa ne dokazuje. A to je u društvu usmjerenom na rezultate malo manje od svetogrđa. Možda je iz tog razloga gledanje kroz prozor vježba koju radije radimo usamljenost . To znači ostaviti oči u toj sugestivnoj granici koju stvara staklo da gledate bez da vidite što se događa vani.
Krenimo na putovanje unazad. Nije nas briga što je vani jer nam je to dobro poznato: prometne skupine ljudi, grad koji se kreće svojom uobičajenom rutinom... Naš mozak nas privlači poput sidra koje dočekuju morske dubine . I tu se događa nešto prekrasno i korisno za naš emocionalni i psihički razvoj.
Živimo u svijetu opsjednutom produktivnošću, znamo to. Možda smo iz tog razloga zaboravili ogroman potencijal koji postoji u činu sanjarenja. Ponekad su najvažnije stvari odluke najrelevantniji nastaju ispred stakla prozora. To je gotovo poput pobune našeg uma koji nam govori da učinimo nešto drugačije. To znači stupiti u kontakt sa svojim mudrim – ali skrivenim – Sebstvom kako bismo slušali što nam ono želi reći.
Staklo pred kojim sanjarimo
Psiholozi koji su stručnjaci u svijetu kreativnosti poput Scotta Barryja Kaufmana i Jeromea L. Singera objašnjavaju nam u članku o Psihologija danas Da danas sanjarenje ostaje navika na koju se namrgođeno gledamo . Svatko tko odluči gledati kroz prozor pola sata umjesto da nastavi raditi na računalu je lijena osoba.
U drugom istraživanju koje su proveli ovi psiholozi pokazalo se da 80% menadžera u tvrtkama kao što je Adobe smatra da se kreativnost poboljšava kontinuiranim radom i aktivnošću . Dakle, radnik koji u datom trenutku odluči ostaviti sve kako bi popio kavu na prozoru ne može izdržati pritisak je neproduktivan.
U današnje vrijeme nastavljamo povezivati kretanje s učinkom, a pasivnost s lijenošću. Stoga moramo promijeniti te perspektive, te zahrđale ideje. Sanjarenje predstavlja umijeće pronalaženja skrivenih čuda u mozgu . To znači trenirati um da ga još više proširimo kroz introspekciju, znatiželju, simbolizam i maštu.
Svi potencijali skriveni u svakome od nas mogu se pronaći ispred prozora. Gledanje kroz prozor u određeno doba dana jednako je dogovaranju sastanka sa samim sobom. To znači prijeći prag tog često zanemarenog unutarnjeg svijeta. Onaj svijet kojemu ne služimo i ne hranimo ga jer izvana previše traži od nas. Današnje društvo želi da budemo hiperpovezani i ovisni o beskonačnim podražajima.
Pa pokušajmo naučiti postaviti granice i s vremena na vrijeme otići do prozora . Pred tim odrazom gdje su sadržani naši snovima gdje možemo zaviriti u svoju unutarnju ljepotu i svijet pun beskrajnih mogućnosti.
