S vremenom to shvatimo ljubav se ne vodi tijelom nego dušom . Da je strast koja istinski zadovoljava ona s kojom naša bit putuje izvan kože kako bi se urezala u dva uma koji se otvaraju i razodijevaju zahvaljujući naklonosti prema izvjesnostima i osjećajima. Dva uma plešu u tišini i osjećaju jedno.
Stručnjaci tvrde da kože je najvažniji spolni organ čovjeka. Ljude je potrebno dodirivati da bi preživjeli, a ponekad je dovoljan i milovanje da se aktiviraju tisuće senzornih receptora sposobnih dati život emociji ili osjetu. Međutim u autentičnoj ljubavi simfonija osjeta integrirana u našu kožu nije uvijek dovoljna želimo više.
Pod vašom kožom živi Mjesec
(Pablo Neruda)
Najbolje ljubavne priče ne pojavljuju se u knjigama. Oni su urezani u našu kožu nevidljivom tintom koja je neprimjetna drugim ljudima, ali je temeljna za nas. Zato što su tetovirani plamenom onih mudrih prstiju koji su se pomicali u polumraku kako bi dali oblik našem tijelu koje imaju duša oblikovati ga i dati smisao životu.
Pozivamo vas da razmislite o tome.
Potraži me ispod svoje kože
Nije lako pronaći nekoga s kim se na taj način možete stopiti emocijama, vrijednostima, senzacijama i suučesništvom. To je kao opijenost osjetila u kojoj se odjednom sve poklopi, sve dođe u harmoniju i nema više praznina koje treba ispuniti . Duša se ispunjava radošću, a srce se budi iz zimskog sna baš kad smo mislili da više nikada nećemo biti voljeni.
Uvijek dođe vrijeme kada se umorimo od kukavičnih ljubavi onih koji ne riskiraju i onih koji nestanu kao kasna ljetna oluja. Nakon strasti i obećanja datih u noćima satkanim od milovanja, dolazi smiraj, vedro jutro u kojem nema mjesta za laži a u kojoj s druge strane kreveta ne ostaje ništa osim odsutnosti. Ostaje samo pepeo naših slomljenih snova pomiješan sa suzama.
I na kraju učimo. Skupljamo naše fragmente s ljubavlju kako bismo ih ponovno spojili s najjačim dostojanstvom. Ponavljamo sami sebi mantru Nikad više neću dopustiti da me netko povrijedi. Učimo da je najbolji ljubavnik onaj koji se usudi potražiti nas preko kože i čak se pred nama emocionalno skinuti.
Prava kemija ljubavi
Prava kemija ljubavi postoji i nalazi se točno u središtu naše glave gotovo poput trećeg oka. Ovo je hipofiza u kojoj se nalazi čarobni i nevjerojatno moćan ljudski hormon: oksitocin.
Svi možemo imati odnose seksualnost tek kad se pojavi oksitocin.
Ovaj hormon u nama budi potrebu za čuvanjem, maženjem i zaštitom. Hrani nas privrženošću, dobronamjernošću i mudrom strašću usmjerenom na stvaranje trajne veze u kojoj su ugašeni svi strahovi i neizvjesnosti. Zapravo, postoje brojna istraživanja koja govore u prilog tome da su orgazmi puno intenzivniji kada je u pitanju ova čarobna formula.
Svi znamo da postoje parovi koji s vremenom prestanu biti parovi i postanu jednostavni ljubavnici . Njihovi životi više nemaju zajedničkih prostora unatoč tome što žive pod istim krovom; nema više radosti ali između plahti neobjašnjivo nastavljaju govoriti istim fantastičnim jezikom. Kao da se magična komponenta aktivira samo u određeno vrijeme.
Ljubav je ono što ostaje u srcu i duši dvoje ljudi, ono što nadilazi kožu i govori jezikom koji razumiju samo najmudriji ljubavnici.
Ove situacije nisu ništa više od čekaonica oksitocin koji će postupno nestati gasi se poput žara lomače koja je donedavno davala toplinu okolišu.
Seksualnost nedvojbeno ima svoj jezik, ekskluzivni jezik koji je potrebno poznavati. Pogotovo jer ne traže svi iste stvari. Ima onih koji više vole susret 'koža na kožu' gdje ništa nije važno i gdje nema dogovora za potpisivanje kad svane. Ovi aspekti moraju biti jasni od samog početka kako biste izbjegli razočarenje.
To nam govore i učenjaci danas živimo u svojevrsnom kapitalizmu erotike i emotivnih odnosa u kojem je sve na prodaju, a ujedno i krhko. Prodaju se erotske igre i preporučuju nova iskustva; zatim postoji sve više web stranica za virtualne spojeve zbog kojih vjerujemo da je pronalaženje partnera lakše nego ikad.
Ipak, ništa od toga ne nudi istinsku sreću. Oni su samo mali naleti dopamina jednokratne sreće; zapravo nakon nekog vremena usamljeno srce biva ponovno odvučeno u ocean čekati i nade. U čekaonici u kojoj želimo ruke koje su nam napokon sposobne dotaknuti kožu i zagolicati dušu.
