Ne vjerujem u psihologiju. Ovo je jedna od rečenica koju najviše čujemo od ljudi koji kritiziraju ovu disciplinu. Kao da je psihologija stvar vjere, a ne znanosti . Međutim, zanimljivo je znati da je to izraz koji govore i mnogi koji nikad nisu bili kod psihologa.
Pa na što se oslanjaju da tako nešto kažu ako ne poznaju nikakvog psihologa? Očito o lažnim mitovima koji okružuju samu psihologiju. No, nije sve što je rečeno istina jer se mora naglasiti da mi psiholozi nismo brbljavci koji pokušavaju očarati svoje pacijente lijepim frazama i lijepim riječima, već iza sebe imamo veliko znanje.
Psihologija je ona grana znanosti koja se bavi ljudskim ponašanjem i njegovim odnosom s mentalnim, emocionalnim i procesima učenja . Da, to je doista grana znanosti jer koristi znanstvenu metodu za svoj napredak i utvrđivanje dobivenih rezultata.
Psihologija je također medicinska disciplina, ali ovo je samo jedno od njezinih lica. Važan dio psihologije posvećen je drugim područjima kao što su društvena područja, poduzeća, oglašavanje, obrazovanje itd. Međutim, ta se područja ne kritiziraju mnogo Medicinska psihologija je ta koja je obavijena nizom lažnih mitova . Mitovi poput ovih koje ćemo vidjeti u nastavku.
1. Psihologija je lagana disciplina za mentalno zdravlje
Ovo je lažni mit koji proizlazi iz nepoznavanja funkcija psihologije za mentalno zdravlje. S druge strane, to je lažna izjava ne zato što ja tako kažem nego zato što isti Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje psihološke terapije za bilo koju vrstu mentalne patologije uključujući i one najteže kao što je shizofrenija.
To je zbog činjenice da je najbolji tretman za patologije kao što su shizofrenija, bipolarni poremećaj ili teška depresija kombinacija farmakološkog liječenja i psihološke terapije, a postoje mnogi međunarodni protokoli koji se slažu i podržavaju ovu praksu.
u
Međutim, ako je mentalna bolest uzrokovana nečim što ne funkcionira dobro ljudsko biće ne čini samo biologija, a isto vrijedi i za mentalne poremećaje . Moguće je jasnije razumjeti ovaj koncept ako govorimo o specifičnim patologijama kao što je depresija.
U slučajevima teške depresije pokazalo se da pacijent između ostalih pokazatelja ima nisku razinu neurotransmitera kojeg nazivamo serotonin. U tim slučajevima, lijekovi poznati kao ISRS (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) pomažu povećati te razine i stoga poboljšati simptome depresije. Unatoč tome, slični su rezultati dobiveni zahvaljujući kognitivno-bihevioralnim psihoterapijama.
2. Kada idete psihologu trebate leći na sofu
Ovo je moj omiljeni mit. Kauč poistovjećuje psihologiju s frojdovskom psihoanalizom. U stvarnosti, međutim, čak ni moderna psihoanaliza ne slijedi ono što je rekla do slova Freud jer se i ova disciplina vremenom razvijala. Ne smijemo zaboraviti da je Freudova teorija rođena početkom 20. stoljeća.
Da budete jasniji, početkom 20. stoljeća medicina je još uvijek prakticirala puštanje krvi ako je pacijent bolovao od gripe. Ta se praksa sastojala od ispuštanja velikih količina krvi iz tijela jer se smatralo da je na taj način moguće eliminirati viruse. To je imalo svoju logiku iako nije znanstveno dokazano jer se znalo da štetne tvari putuju krvlju. Unatoč tome, ono što nisu znali jest da imunološka obrana putuje istim kanalom.
U psihologiji se ista stvar dogodila na primjer s uvođenjem koncepta nesvjesnog što je jedna od najvažnijih i najtočnijih upotreba Freudove teorije dok pokazalo se da su drugi pojmovi više proizvod kulture toga vremena nego istinit koncept.
Isto se dogodilo i sa sofom. Zapravo, korištenje ih nije potrebno i većinu vremena promijenila se uloga bolesnika u terapiji : više se ne smatra pasivnim subjektom koji ide kod psihologa samo da bi mu ispričao svoje probleme.
3. Psiholozi nam govore što da radimo
Ako ste ikada bili kod psihologa i on vam je točno rekao što trebate učiniti, onda ste otišli kod nekompetentnog psihologa. Mi psiholozi pomažemo u rješavanju pitanja i pronalaženju putova naprijed šireći gledište druge osobe čak joj pokazujući alternative, ali joj nikada nećemo reći što da radi sa svojim životom.
Odgovore na svoje probleme mora pronaći sam pacijent: nas mi smo vodiči duž njega ulica ali ne zamjenjujemo njegove korake . Kada je riječ o ozbiljnoj psihičkoj bolesti, tada pacijenta učimo nekim vještinama zahvaljujući kojima može kvalitetnije voditi svakodnevni život i naučiti kvalitetnije živjeti, ali mi to nikako ne uspijevamo.
4. Odlazak psihologu je bacanje novca, samo oduzima malo vremena
Dobro ako ti treba samo malo vremena onda ti ne treba psiholog . Kao što je normalno da ako trebate psihologa i čekate vrijeme da se stvari poprave, problem će postati kroničan i vrijeme ga sigurno neće izbrisati kao plima brda pijeska.
Vrijeme je jednostavno sredstvo u koje se pacijent mora smjestiti kako bi se uklopio u narativ, prihvatio događaje iz prošlosti i pronašao nadu koju možda kad prvi put uđe u ordinaciju psihologa još nema.
5. Prestani me psihoanalizirati!
Koji psiholog nikada nije čuo ovu frazu nakon što je nekome objasnio što radi? Možda je to jedan od najraširenijih lažnih mitova uz onaj prema kojem psiholozi mogu čitati misli.
Ne znam za vas, ali da ja znam čitati misli, sigurno vam ne bih čitao misli. Možda bih čitala
Šalu na stranu, mi psiholozi ne čitamo misli i ne analiziramo niti psihoanaliziramo svakoga stalno . Baš kao što kardiolog nije uvijek tu da se uvjeri da je ono što ljudi rade dobro ili ne za zdravlje srca ili kao mesar koji kad je sa svojim psom ne razmišlja kako bi ga trebao narezati.
Psihoterapija nije sama . Psihoterapija zahtijeva opsežnu, stalnu obuku koja traje cijeli život psihologa. Psihoterapija i psihologija zahtijevaju pravo gledište i psihički su iscrpljujuće aktivnosti koje svakako ne treba raditi 24 sata dnevno i shvaćati ih olako.
Ako nakon čitanja ovog članka i dalje mislite da ne vjerujete u psihologiju, mogu vam samo savjetovati da se nastavite informirati. Psihologija je jedna od najsloženijih znanosti koje postoje jer je posvećena proučavanju najkompliciranijeg bića na planetu: čovjeka.
To je mlada znanost i kao i sve što je mlado u nekim je slučajevima nepromišljena, ali to ne znači da moramo zanemariti njezinu korisnost, pogotovo jer je to glavna strategija na koju možemo računati u dijagnosticiranju i procjeni mentalnih poremećaja.
