Hannah Arendt bila je njemačka filozofkinja židovskog podrijetla. Započela je studij kod slavnog njemačkog filozofa Martina Heideggera, ali s dolaskom nacističkog režima na vlast bila je prisiljena pobjeći iz Njemačke kako bi se nastanila u Sjedinjenim Državama.
Hannah Arendt razvila je političku filozofiju usmjerenu na suvremene probleme poput totalitarizma i nasilja.
Među njegovim djelima ističu se ona u kojima se osvrće na procese koji ljude navode na zvjerstva pod totalitarnim režimima. Među njegovim izjavama sjećamo se one prema kojoj članovi nacističke stranke bili su normalni ljudi koji su pod određenim uvjetima činili neoprostiva djela (radnje koje nikada ne bi počinili izvan navedenih uvjeta i u kojima se ne bi prepoznali).
Nakon ove izjave dobio je brojne kritike jer je otkrio nezgodnu istinu: mnogi ljudi koji su mučili, maltretirali i ubijali nisu bili loši ljudi, već nekako dirigirani okolnostima. Zbog toga je i izgubio neke Prijatelj ali je uvijek branio ono u što je vjerovao.
Iako nam se njegove izjave mogu činiti zastarjelima, one su zapravo vrlo aktualne. U kolektivnoj mašti postoji uvjerenje da su teroristi ludi . Slijedeći teorije Hannah Arendt, možemo potvrditi da više od njihovog psihološkog zdravlja, postoje i drugi čimbenici koji vode te ljude da izaberu put nasilja unutar organizacije.
Tri ljudska stanja teorije Hannah Arendt
Teorija Hannah Arendt uključuje tri temeljna uvjeta ljudskog života . To su: život, svjetovnost i pluralitet. Svaki od ovih uvjeta odgovara aktivnosti: proizvodnji, radu i djelovanju. Na taj način ljudsko stanje proizvodnje je život, rada je svjetovnost, a djelovanja je pluralnost. Razvoj ove tri aktivnosti odgovara takozvanoj vita activa.
Proizvodnja je aktivnost koja odgovara biološkim procesima ljudskog tijela. spavati aktivnosti nužne za život, ali koje ne traju. Ponestaju u trenutku kada se naprave ili konzumiraju. Te su potrebe vitalne za preživljavanje i bez njih ne možemo pa nema mjesta slobodi.
Druga aktivnost vita activa je rad. To je djelatnost koja proizvodi radove i rezultate i koja uključuje graditeljstvo, zanatstvo, umjetnost i općenito umjetnost koja se odnosi na aktivnosti kao što su proizvodnja alata ili uporabnih predmeta kao i umjetničkih djela. Na ovaj način .
Radom se gradi samosvojni svijet predmeta polazeći od prirode. Ova aktivnost stvara umjetni svijet kao što je kuća. Razlikuje se od proizvodnje jer su dobiveni predmeti dugotrajni, rezultat rada je nešto produktivno i napravljeno da se koristi, a ne da se troši.
Ostvarenjem posljednjeg uvjeta, djelovanja, pojedinci konstruiraju sebe diferencirajući se od drugih. Ova aktivnost omogućuje pojavu pluraliteta koja nam omogućuje da uočimo svoje razlike u odnosu na druge. Samo djelovanjem se rađaju pojedinci i time privatna sfera postaje javna kako se dijeli s drugima. Djelujući i govoreći ljudi pokazuju tko su.
Polja djelovanja
Te se aktivnosti odvijaju svaka u svom vlastitom prostoru: privatnoj sferi (proizvodnja), društvenoj sferi (rad) i javnoj sferi (djela).
Razlika između javne i privatne sfere temelji se na tradiciji grčkog polisa. Privatna sfera poistovjećuje se s domom, unutar nje se ne može govoriti sloboda niti jednakosti nego zajednice vitalnih potreba. Proizvodnja se odvija unutar ove sfere. Privatna sfera prirodni je prostor naspram artificijelnosti javnog prostora.
Javna sfera je prostor djelovanja i diskursa kroz koji se pokazujemo drugima i potvrđujemo svoje postojanje.
No, ta razlika nestaje pojavom druge sfere, one društvene. Ta je dimenzija proizvod prisutnosti tržišnih odnosa razmjene u kapitalističkoj ekonomiji. Kapitalistički socioekonomski sustav predstavlja ulazak ekonomije u javni prostor definiran javnim interesima čime privatni interesi dobivaju javno značenje.
Gubitak glasa: posljedice
Problem koji se javlja kod prodora gospodarstva u javni prostor je taj što privatna sfera, koja je neophodna jer nudi zaštitu, zamjenjuje javnu. Posljedično, privatni interesi i veze prirodni ljudi zauzimaju javno mjesto. Javni prostor i djelovanje građana stoga postaju nepovezani.
Trijumf pojedinca ravnodušnog prema javnom životu usmjerenog samo na svoje privatne interese i sigurnost svojih bližnjih pod svaku cijenu predstavlja jednu od osnova totalitarizma. Taj pojedinac je suprotnost građaninu koji održava aktivan angažman u svijetu i javnom prostoru.
S druge strane privatni je pojedinac izolirani subjekt u svojim interesima udobnosti i potrošnje . Ovaj pojedinac posjeduje osobine koje ga vode u društveni i politički konformizam. No, totalitarizam ne samo da dokida javni život, on uništava i privatni život, ostavljajući pojedince u apsolutnoj samoći.
