Smrtna kazna (ili smrtna kazna) je pogubljenje zločinca kojega je pravda osudila. Ova se kazna primjenjuje kao kaznena sankcija u slučajevima tzv
Riječ je o kazni koja je izazvala bezbrojne unutarnje i vanjske sukobe u zemljama koje je primjenjuju ili su je nekada primjenjivale. Doista, međunarodna zajednica usvojila je nekoliko instrumenata koji to zabranjuju vrsta sankcije .
Kroz ovaj članak analizirat ćemo glavne međunarodne propise koji reguliraju primjenu smrtne kazne ali i izvršne postupke.
Zakonodavstvo o ukidanju smrtne kazne
Kroz povijest je smrtna kazna doživjela evoluciju kako u metodama primjene tako iu hipotetskom kontekstu primjene. Tako je od davnina ova kazna propisivana u slučaju određenih zločina ili kao rješenje sukoba između subjekata ista zajednica .
Smrtna kazna bila je stup na kojem su stajala plemenska društva. Bio je to alat za održavanje mira zahvaljujući svom odvraćajućem učinku. Međutim u današnje vrijeme ukinut je u gotovo svim demokratskim zemljama.
U Italiji je smrtna kazna ostala na snazi do 1889. u Kaznenom zakonu (a zatim ju je ponovno uveo fašizam od 1926. do 1947.). Članak 27. našeg Ustava propisuje sljedeće: Smrtna kazna nije dopuštena osim u slučajevima predviđenim vojnim ratnim zakonima.
Na temelju Zakona od 13. listopada 1994. n. 589 ukinuo bi jedini način koji je činio dopuštenom primjenu ove kazne proglašavajući ga ukinutim i Vojnim kaznenim zakonom.
Alati protiv ovrhe
Međunarodna zajednica donijela je nekoliko instrumenata koji zabranjuju njegovu primjenu:
- Drugi izborni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima namijenjen ukidanje smrtne kazne.
- Protokol uz Američku konvenciju o ljudskim pravima koji se odnosi na ukidanje smrtne kazne.
- The Protokol broj 6 i Protokol broj 13 Europske konferencije o ljudskim pravima o ukidanju smrtne kazne i o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima.
- The Protokol uz Američku konvenciju o ljudskim pravima koji se odnosi na ukidanje smrtne kazne.
Stoga međunarodno pravo predviđa da primjena smrtne kazne mora biti ograničena na slučajeve međunarodnog ubojstva. I to usprkos tome što nekoliko organizacija - uključujući Amnesty International - tvrdi da smrtna kazna nije rješenje, ukazujući na potonje kao na simptom kultura nasilja .
Trenutno stanje po pitanju smrtne kazne
Danas više od dvije trećine zemalja u svijetu ukinulo je De jure ili de facto . Postoji trend smanjenja broja pogubljenja: u 20 godina više od 50 zemalja ih je zabranilo svojim zakonodavstvom. 108 država ukinulo je smrtnu kaznu, 7 ju je ukinulo u slučajevima zločina običajnog prava, a 29 održava moratorij na pogubljenja. Međutim i dalje se primjenjuje u 55 država.
Iako je teško utvrditi ukupan broj pogubljenja s obzirom na nepostojanje službenih podataka u nekim zemljama u 2018. godini Amnesty International je zabilježio 690 pogubljenja
Smaknuće osoba koje su u vrijeme zločina bile maloljetne
Nadalje, neke zemlje i dalje osuđuju na smrt osobe koje su bile mlađe od 18 godina kada su počinile zločin. To se događa unatoč međunarodnim zakonima o ljudskim pravima zabranjuje primjenu kazne u tim slučajevima.
Od 1990. Amnesty International je dokumentirao 145 pogubljenja maloljetnika u 10 zemalja: Saudijskoj Arabiji, Kini, Sjedinjenim Državama, Iranu, Nigeriji, Pakistanu, Demokratskoj Republici Kongo, Sudanu, Južnom Sudanu i Jemenu.
Iako se broj pogubljenja djece globalno smanjio, njegova važnost daleko nadilazi empirijske podatke jer ova praksa dovodi u pitanje obvezu izvođača da se pridržavaju međunarodno pravo . U svakom slučaju, riječ je o kontroverznoj temi koja je imala određenu težinu u političkim kampanjama zemalja poput Sjedinjenih Država.
